Mi kršćani smo optimisti jer s Bogom kroz život putujemo

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(A-2016)

Ivan Krstitelj javlja svojim suvremenicima da se je sasvim približilo ostvarenje te najave proroka Izaije. Pojavit će se kralj koji će biti pravedan i svet. Da bi se prepoznalo toga kralja čovjek si mora pripremiti dušu. Židovi su doista očekivali Spasitelja – i to kao kralja – koji će stvari postaviti na svoje mjesto. I to ne ‘pisanjem molbi‘ nego žestokom silom. Dobro se ovdje sjetiti da je taj Ivan Krstitelj, kad je već bio u zatvoru, poslao svoje učenike da pitaju Isusa ‘je li on onaj koga iščekuju

Prošle prve adventske nedjelje slušali smo Božju poruku o svršetku ovoga prolaznoga svijeta i ljudi u njemu, a da to doista neće ujedno označiti njegovu propast nego preobrazbu u vječnost. I upravo ta vječnost daje tom prolaznom svijetu istinsku vrijednost i smisao. Zato mi kršćani jesmo, ili bi trebali biti, doista ‘ljudi optimisti‘: vidimo i znamo da ima mnogo nepravde i nevolja na ovome svijetu, ali po Božjem daru, a onda ljudskom prihvaćanju i zalaganju, taj svijet ipak ima dobru budućnost. Samo onima koji posve odbace Boga i njegov dar vječnog života u nebu, budućnost i vječnost bit će nepovratno gadna: pravi pakao. Drugim riječima rečeno: Bog nikoga ne osuđuje na pakao nego je to čovjekov slobodan izbor. Naše  čuđenje za takav čovjekov izbor je to veće što znamo da je bilo potrebno tako malo da se pakao izbjegne: trebalo je samo pokajati se za učinjene grijehe – kao onaj jedan razbojnik na križu. Bogu nije problem oprostiti!

O mogućnosti izbora govori nam i današnje evanđelje. Lako nam se sjetiti: Ivan Krstitelj propovijeda u pustinji o vrlo skorom dolasku već odavna obećanog Spasitelja. Da bi se tog Spasitelja moglo prepoznati potrebno je ‘naštimati si dušu‘. Prvi korak u tom ‘naštimavanju duše’ jest ‘izaći iz svoje svakodnevice‘ i poći potražiti propovjednika Ivana. Jer, čuli smo, Ivan Krstitelj nije išao k ljudima nego su oni trebali doći k njemu. Oni koji su ozbiljno došli k njemu, spoznali su svoje grijehe, po kojima su nagrdili svoje dostojanstvo Božjih stvorova, i onda su u znak kajanja za grijehe ulazili u vode Jordana da po Ivanovu krštenju speru svu tu grešnost života. Možemo reći da je Isus dopunio djelovanje Ivana Krstitelja na način da je rekao svojim apostolima da oni: ‘idu k ljudima’, a ne da samo ljudi dolaze k njima.

Čuli smo kako Ivan Krstitelj nije bio nježan u izričaju, dapače bio je vrlo jasan i za naše uši pomalo grub. Rekao je farizejima i saducejima da su ‘leglo gujinje‘. Takvim nastupom Ivan Krstitelj nije htio te ljude vrijeđati niti omalovažavati nego je htio izreći ozbiljnost situacije u kojoj se oni nalaze. Može se reći: za ozbiljnu bolest – ozbiljan lijek! Ovim svojim propovijedanjem Ivan Krstitelj je htio pripremiti ljude za prepoznavanje Spasitelja koji će se uskoro pojaviti. Tog Spasitelja su mnogo godina ranije najavljivali mnogi proroci. Dio te najave čuli smo od proroka Izaije u 1. misnom čitanju.

Najava je poprilično zagonetna: da će iz ‘panja isklijati mladica‘. Tko se bavi voćarstvom uglavnom zna da mladice ne rastu iz panjeva, nego iz tanjih grana stabla. Tom slikom ‘panja i mladice‘ prorok Izaija govori zapravo o gotovo uništenom izraelskom narodu, uništenom u toj mjeri da više i nema ozbiljne nade da se taj narod uopće može oporaviti. To uništenje je posljedica ‘ostavljanja Boga‘, zanemarivanja Božjih zapovijedi, Božjih uputa življenja. No, ipak, zbog Božje dobrote dogodit će se obnova i narod neće propasti. To je ta ‘mladica’ koja klija iz panja.

Prorok Izaija naviješta i dolazak pravoga, mudroga kralja koji će sve stvari postaviti na svoje mjesto. Nijedan kralj židovskog naroda nije te najave proroka Izaije ostvario u punini pa je na kraju sam Bog u Isusu došao među ljude da ih riječima i primjerom pouči životu koji će odražavati čovjeka kao Božje stvorenje.

ili trebaju nekoga drugoga čekati‘. Naime, Ivan je u zatvoru čuo o načinu Isusova djelovanja, načinu u kojem nije primjećivao božansku silu, pa je posumnjao je li onda taj Isus zbilja očekivani spasitelj.

Mi kršćani ne prepoznajemo Isusov dolazak nama samo u njegovom rođenju niti samo u njegovom ‘drugom dolasku‘ na kraju vremena… mi Isusa prepoznajemo u svakodnevnom susretu s našim bližnjima. Jer Isus je sasvim jasno rekao: „Štogod učiniste jednome od ovih najmanjih, meni učiniste!“ I dobroga i lošega. Po tome, i samo po tome, bit ćemo ocijenjeni na kraju svoga zemaljskog života i usmjereni u vječnost: neba ili pakla.

I ove godine djeluje poprilično djetinjasto natjecanje u ukrašavanju trgova i ulica brojnim lampicama – pročitao sam da na jednom imanju ima čak dva milijuna lampica, i to ljudi dolaze gledati čak izdaleka – kad u duši nema adventskog i božićnog raspoloženja. I ovakvo prerano stvaranje tobožnjeg božićnog raspoloženja je promašeno, kontraproduktivno, jer se do samog Božića i oči i uši preopterete pa je na Božić već sve odavno viđeno. Evo vrlo jednostavan primjer: ako dođemo u neku zagušenu prostoriju, na početku jedva dišemo, a onda se nakon pola sata priviknemo i više nam ne smeta ustajali zrak. Tako je i s preranom proslavom Božića, osobito ako je to samo vanjska proslava, a bez doživljaja u dubini duše i srca. Dušu si moramo pripremiti – ‘naštimati‘ – da bismo istinski slavili Božić, kao blagdan radosti, ljubavi i mira. Nemojmo se zadovoljiti samo s draškanjem očiju i ušiju.

Dio takve pripreme bit će i skora adventska ispovijed. Moja i tvoja.