Mi ostavljajmo trag dobra i svijet će biti bolji

8. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

      Prije dvije nedjelje, možda se netko još malko sjeća, bilo nam je rečeno da Bog svakog čovjeka poziva u neku službu, službu koja je primjerena tom čovjeku danim sposobnostima i životnim okolnostima. A onda je na svakom čovjeku pojedinačna odgovornost hoće li se na taj poziv odazvati ili će se na njega oglušiti. Dakako to ne ide uvijek glatko i bez napora, pa možda i bez male ‘pobune’ – zašto baš ja? Zašto baš ja trebam to i tako? Možda i uz pitanje: „A oni drugi?“

Prošle nedjelje nas je Isus pozvao na velikodušnost i poštivanje Božje volje u službi koju obavljamo. Možda nam je ostalo u sjećanju postupanje mladića Davida prema kralju Šaulu. Bio je to zoran primjer velikodušnosti i poštivanja Božje volje. Sam Isus pak je u evanđelju prošle nedjelje bio još zahtjevniji. Sjetimo se: „Ljubite svoje neprijatelje… molite za one koji vas zlostavljaju.“ Za takvo ponašanje na ovom svijetu Isus je obećao ‘veliku plaću na nebesima’. Na prvi pogled to nam može izgledati ‘daleko’, ‘tamo nekad‘… a opet znamo, i ponekad se žalimo, kako nam život brzo prolazi. Dakle, ni ta od Isusa obećana plaća nije baš tako ‘daleko’.

Današnja nedjelja se nadovezuje na ove poruke tako da nam govori kako postoje vidljivi, opipljivi pokazatelji o tome kako koji čovjek svoju službu obavlja. Pritom Bog više vrednuje naš napor negoli naš konačni uspjeh. Pa i mi ljudi radije pomažemo nekome tko se i sam trudi i zalaže negoli nekom lijenčini, gotovanu koji sve od drugih očekuje. Jer Bog je uvijek voljan čovjeku oprostiti promašaje: uvijek kad ih čovjek zamijeti i za njih se pokaje. Kasniji život Davida kao kralja i tu nam je zoran primjer Božjeg opraštanja.

Pisac Knjige Sirahove, iz koje smo čitali kratki odlomak u današnjem 1. misnom čitanju, u nekoliko razumljivih slika pokazuje kako se može prepoznati obavlja li netko svoju službu tako da za njim ostaje trag dobra ili toga traga nema. U tu svrhu starozavjetni pisac navodi neke konkretne i slikovite primjere iz života ljudi po kojima se vidi što i kako netko radi. Mala je nevolja što mlade generacije našega vremena ove slike baš i ne razumiju jer malo je tko od njih vidio kako se nešto preko sita prosijava. Nije veliki broj ni onih koji su gledali kako se voćke orezuju. Uz malo šale bi se moglo reći da poneki od ovih najmlađih misle da voće i povrće raste u trgovini ili se proizvodi u nekoj tvornici voća i povrća.

Zadnja poruka starozavjetnog Siraha kaže kako ljudski govor pokazuje kakav je tko čovjek. Tu poruku ljudi našega vremena mogu lakše razumjeli. Jer danas se puno govori, čak bi se moglo reći da se pretjerano govori: i riječima i pismom i slikama preko raznih medija. Tu pak se nerijetko može zapaziti kako ljudi o istim stvarima i događajima ne govore uvijek isto već mijenjaju svoj govor prema prilikama u kojima se nalaze. I tu bi se vjerojatno najprije sjetili političara jer su njihove riječi najprisutnije u medijima, ali ni mi obični ljudi nismo baš imuni na takvo ponašanje. Valjda i mi poznamo neke ljude koji će lijepo i puno pričati, ali njihova djela i postupci neće slijediti njihove riječi. Osobito je lako i uvijek moderno drugima prigovarati. Već je više puta bilo rečeno da bi mnogi od nas vrlo brzo riješili probleme naših susjeda i rodbine… ali iste ili slične probleme u svojim kućama ne uspijevamo riješiti.

Zato nas Isus u današnjem evanđelju poziva da ‘najprije izvadimo brvno iz svoga oka kako bismo onda dobro vidjeli izvaditi trun iz oka bratova’. Jasna je to slika koja nosi jasnu poruku i ne treba joj nikakva tumačenja. Treba svatko od nas ispravljati najprije svoje pogreške i tek onda to činiti drugima. Isus nastavlja novom slikom o dobru stablu koje rađa dobrim plodovima i lošem stablu koje rađa lošim plodovima.

Današnje evanđelje završava Isusovim riječima: „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.“ Tu opet ne treba nekog posebnog tumačenja. I svakoga od nas naši bližnji poznaju po našem ponašanju, kao što i mi poznajemo svoje bližnje po njihovom ponašanju. Lijepo je biti u društvu ljudi koji su čestiti, koji poštuju druge, koji nisu čangrizavi tako da uvijek tjeraju po svome. Makar, danas se u društvu pojavljuje neka čudna praksa da je sve ‘relativno’: tko se čega sjeti to se mora prihvatiti. Gotovo neprimjetno se prihvaća tzv. ‘novo normalno’. Ta se tvrdnja sama sebi protivi: ako je nešto novo to ne znači da je normalno jer normalno može biti samo ono što već dugo, dugo traje. Tako dugo da je to postalo normalno.

Mi kršćani imamo normu ponašanja: za nas kršćane je normalno ono kako se je Isus ponašao i kako je Isus govorio. Ako to nekom nije ‘normalno’, onda znači da nije kršćanin. Onda to znači da je više ili manje skrenuo s kršćanskog puta življenja. Mnogi ljudi miješaju pojmove ‘prirodno’ i ‘normalno’. Pa prirodno je sve ono što je u prirodi, ali sve u prirodi nije normalno. Jedan običan primjer: rijetki ljudi se rode sa npr. šest prstiju. To je prirodno jer ti prsti nisu prišiveni nego su izrasli… ali to nije normalno. Oni su izuzetak. Normalno je da ljudi imaju po pet prstiju i na rukama i na nogama.

Još je nešto normalno za nas kršćane – normalno je da očekujemo vječni život. Pa u svakom čovjeku tinja ta želja za vječnim životom – očito zato jer od vječnog Boga ljudi i potječu. Isusovo uskrsnuće je potvrdilo da je to nije samo utopija, samo neostvariva želja, nego istinska stvarnost za ljude. O tome nam govori apostol Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima, kako smo to malo prije čuli. Poruka je jednostavna i zbilja utješna: „Bog nam daje pobjedu nad smrti po Isusovom uskrsnuću.“ Stvarno: ljudi mogu vječno živjeti.