Mi smo kršćani Crkva u crkvi

POSVETA LATERANSKE BAZILIKE/32.NKG

(A-2014)

Deveti studeni je svake godine rezerviran za proslavu ‘posvete Lateranske bazilike‘. Po čemu je ta bazilika tako važna da se njezina posveta slavi u cijelome svijetu? Po tome što ta bazilika pripada papi. Što su zapravo bazilike? Nekada su to bile javne zgrade za trgovinu, politiku ili poučavanje. Kad su kršćani početkom 4. st. dobili slobodu da mogu živjeti kao kršćani, počeli su koristiti te javne zgrade za svoje bogoslužje. Tko poznaje povijest prvih kršćana bude mu jasno zašto  nisu imali svojih vlastitih zgrada: jer su u prva tri stoljeća bili proganjani i ubijani. Zato su se u to doba potajno sastajali u privatnim kućama nekih kršćana: kako bi ih se što teže otkrilo. Da su se i u vrijeme progona sastajali u tim javnim zgradama, onda bi progonitelji znali gdje su i lako bi ih pohvatali. Prestankom progona kršćani se više nisu morali skrivati, a kako nisu imali svojih zgrada koristili su javne.

Prema staroj predaji car Konstantin, koji je kršćanima dao slobodu, darovao je tadašnjem papi jednu zgradu, palaču, na području grada Rima koje se zvalo Lateran. Onda je uz tu palaču izgrađena crkva-bazilika koja je postala papinska crkva – i 9. studenoga 324. godine je posvećena. Danas se bazilikama nazivaju posebno velike ili posebno važne crkve, npr. crkva na Mariji Bistrici.

Vjerojatno se još neki od vas sjećaju ‘posvete oltara‘ koju je u našoj crkvi obavio naš biskup Josip Mrzljak. Tada je oltar bio pomazan sv. uljem i u njega su ugrađene moći bl. Alojzija Stepinca. Najlakše je u tom obredu posvete oltara bilo zamijetiti kako se je s uglova i sredine oltara uzdizao plavičasti dim tamjana. To je bio simbolični prikaz kako će se s tog oltara k Bogu uzdizati naše molitve i zahvale. Posveta crkve je još dojmljiviji obred koji također obavlja biskup. Nije nam poznato da li je naša crkva posvećena ili nije. Evo ukratko kako to izgleda.

Vjernici predvođeni biskupom se okupe pred zaključanim vratima crkve… onda se ta vrata otključaju i svečano otvaraju. Onda u crkvi biskup blagoslovi vodu i njom poškropi vjernike, zidove i oltar. Prije početka misnih čitanja uzdigne se ta knjiga s čitanjima uz riječi: „Neka u ovoj dvorani uvijek odjekuje Božja riječ.“ Poslije molitve vjerovanja, mole se litanije svih svetih da se tako pokaže povezanost svih onih koji su već postigli vječni život u nebu i svih onih koji prema toj vječnosti putuju, a okupljaju se u toj crkvi. Zatim se na četiri strane svijeta zidovi crkve pomažu svetim uljem. Time se jasno naznačuje da je zgrada crkve namijenjena za odvijanje svetih čina.

Zato bi se u toj zgradi crkve trebali okupljati i sveti članovi Crkve. Ali članovi Crkve nisu samo sveti nego i grešni ljudi. Zato se u crkvi odvija i pokajanje za grijehe, i zadobivanje oproštenja, i traženje nadahnuća i jakosti za daljnja dobra djela. To se osobito zbiva u sakramentima. Idealno bi bilo kad bi svi članovi Crkve bili sveti, a ne grešni, ali je utješno da svi grešni članovi mogu zadobiti oproštenje i po Božjem daru doista postati sveti. I tko svojim marom i Božjim darom postigne vječni život u nebu, taj je doista svet. Okupljanje u ‘svetom prostoru crkve‘ doista pomaže da se sve više i više ‘svetim postaje‘.

Prorok Ezekijel u 1. misnom čitanju opisuje kako će jednom izraelski hram, koji je u njegovo vrijeme bio razoren, biti posve obnovljen pa će ljudima koji budu u nj dolazili donositi radost i utjehu.

Evanđelje pak opisuje Isusov bijes kad je vidio da su  ljudi taj obnovljeni hram koji je trebao biti mjesto molitve pretvorili u mjesto trgovine. Evanđelist Ivan se sjeća kako je Isus jednom prilikom jako grubo postupio prema svim trgovcima u hramu: istjerao ih je bičem iz hrama i isprevrtao im stolove i klupe. U vrijeme kad Ivan piše ovo evanđelje jeruzalemski je hram bio opet razoren… i nikada nije ni obnovljen. Danas postoji doslovce samo jedan zid toga hrama: koji se uobičajeno naziva ‘zid plača‘ jer se uz njega Židovi mole i sjećaju se svoje teške i tužne povijesti i plaču nad njom. Evanđelist Ivan ne najavljuje obnovu toga razorenog hrama nego govori da je Isus novi hram. Naime hram ili crkva jesu mjesta na kojima ljudi ‘susreću Boga‘. Najbolji susret čovjeka s Bogom dogodio se u Isusu Kristu. Zato se i mi kršćani najbolje susrećemo s Bogom u uskrslom Isusu na sv. misi i u drugim sakramentima, a crkva kao zgrada nam je pomoćno sredstvo da se lakše u duši saberemo… i da nas vremenske neprilike u tome ne ometaju. Koji put neki vjernici prigovaraju da zimi ne idu u crkvu jer je hladno, jer se crkva dovoljno ne grije. Istina je pak da većine tih ‘prigovaratelja‘ nema u crkvi ni ljeti kad posve sigurno u crkvi nije hladno. Dakle, većinom je to ipak samo prazni izgovor za nemarnost za sudjelovanje u nedjeljnim sv. misama.

I tako ti ljudi, premda su kršteni, ne sudjeluju u ‘dogradnji hrama‘, kako to slikovito opisuje apostol Pavao u Poslanici Korinćanima. Najprije podsjeća i kršćane Korinta i kršćane svih vremena – pa tako i nas danas – da smo mi kršćani, slikovito govoreći, ‘Božja građevina’. Pavao i drugi apostoli postavili su temelj, a svi kasniji kršćani su oni koji na taj temelj ‘naziđuju‘. Na crkvu-zgradu naziđuje se građevinski materijal, a na Crkvu- zajednicu naziđuje se svatko svojim životom, svojim ‘djelima‘. Ako su ta djela dobra, i zajednica kršćana je dobra. Ako su ta djela loša, onda je i zajednica vjernika loša. Premalo je za kršćane da svoju crkvu-građevinu izgrade i uljepšaju da bude ‘lijepa ko slika‘, kojoj se mnogi ljudi dive i dolaze ju vidjeti, ako se u njoj ne okupljaju kršćani koji svojim djelima, svojim životom, svjedoče svoju kršćansku pripadnost Kristu. Naša je crkva lijepa i izvana i iznutra – jednom mi je jedan stari čovjek rekao da je ‘gospodska‘ – pa nas tako naša građevina potiče da i mi kao vjernici budemo ‘gospodski‘ po svom životu i ponašanju prema bližnjima i u svom poslu. Za ‘biti gospodski‘ nije dovoljno obući lijepu haljinu i svečano odijelo, niti obuti ‘cipele po modi‘… to je izvanjska ‘gospočija‘ – prava, istinska  ’gospočija‘ dolazi iznutra, iz čovjekova srca i života. U Crkvi kao zajednici vjernika se tome učimo, a u crkvi kao zgradi se okupljamo da se tome učimo i naučimo.