Mi smo na putu, Ona je stigla
VELIKA GOSPA
(C-2013)
Svakoga dana, nekad više nekad manje, brojni događaji u svijetu nas podsjete da ne živimo u ‘savršenom svijetu’. Neki se ljudi ljute na nesavršene političare, neki drugi pak na nesavršene ekonomiste… a svako malo nas razočaraju i naši nesavršeni bližnji, pa se i na njih ljutimo – naravno, i mi njih razočaramo pa se i oni na nas ljute. Valjda se i političari i ekonomisti ljute i na narod, na nas, ali to mi baš i ne možemo puno puta glasno čuti, a što si oni misle, to ionako ne možemo znati. Stvarnosti ovoga svijeta doista nam ne mogu pružiti potpunu sreću, apsolutnu sigurnost i nepomućeno zajedništvo i razumijevanje. Svi oni koji su malo bolje upućeni u povijesna zbivanja na ovome svijetu lako će se sjetiti kako je bilo glasnih ponuda pojedinih režima na vlasti da će uskoro stvoriti ‘raj na zemlji‘. Govorili su, uvijek iznova, kako treba još ponešto promijeniti neke ljude, ili neke skupine ljudi, i život na ovome svijetu bit će dug i lijep. No, ako se i današnje generacije ljudi ljute na ovaj nesavršeni svijet, onda je posve jasno da ti pokušaji stvaranja ‘raja na zemlji’ nisu uspjeli.
No, ima jedna poruka koja već dva tisućljeća odjekuje ovim svijetom: ta poruka ne nudi ‘raj na zemlji’ nego ta poruka poziva na takav život na zemlji da nam to bude ‘putovanje prema raju u vječnosti’. To je poruka kršćanske vjere koja ne odbija ljudsko zadovoljstvo i sreću na ovome svijetu nego nam govori da su ove naše male radosti u životu zapravo više ili manje uspjela slika one ‘beskrajne radosti’ u nebu. A što govori kršćanska vjera o trpljenjima i nevoljama na ovome svijetu? Govori nam da su i teškoće i trpljenja na ovome svijetu zapravo samo teži, i nama ljudima neželjeni, put da se do vječne radosti stigne.
Blagdan Marijina uznesenja u nebo, koji danas slavimo, pokazuje nam da je ‘Jedna‘ u to nebo već stigla: to je Isusova Majka Marija! Uz Isusa, Marija je posve sigurno najviše štovana osoba na Zemlji. To potvrđuju nebrojena mnoštva vjernika koja, ne samo u Marijanskim svetištima, nego i u brojnim crkvama i kapelama, danas slave Mariju. I mi smo u tom mnoštvu slavitelja. Prvu pohvalu od ljudi Marija je dobila od svoje rođakinje Elizabete koja je bila zadivljena Marijinom vjerom u Božja obećanja – kako smo to čuli u današnjem evanđelju. A onda Marija, čuli smo, tu ljudsku pohvalu svoje rođakinje prosljeđuje dalje: do samoga Boga. Uistinu je ‘strašna‘ bila Marijina vjera kojom je prihvatila Božji izbor i ponudu da bude Majka Božjem Sinu, ali je jednako tako ‘strašna‘ njezina poniznost u priznanju da ‘joj je to Bog učinio’. Marija ne uzvisuje sebe nego Boga!
Tako se i opet pokazuje da su stvarno ‘veliki ljudi’ ujedno i ‘ponizni ljudi’. Veliki ljudi su svjesni da je samo jedan dio njihova uspjeha i zasluga plod njihovih nastojanja, a najveći, ogromni dio, spada na samoga Boga: koji im je dao te sposobnosti koje imaju i koji ih je stavio u takve okolnosti života. Evanđelje je završilo s iznošenjem činjenice da je tako ‘važna osoba’, buduća Majka Božjeg Sina, ostala kao ‘sluškinja’ u Elizabetinoj kući da joj bude od pomoći u svakodnevnim poslovima kroz slijedeća tri mjeseca.
Mnogi vjernici bi posve sigurno htjeli puno toga saznati o Marijinom životu u Nazaretu. Sveto pismo ne pomaže u zadovoljavanju te znatiželje pa su se zato ljudskom maštom iznjedrile razne priče o pojedinostima iz Marijina života. Te priče više govore o ljudima koji su ih ispričali negoli o Mariji o kojoj pričaju. No, jedno je ipak sigurno: Marija nije bila izuzeta iz ljudskih problema i poteškoća. Znamo da joj nije bilo lako pronaći ni mjesto za rođenje djeteta Isusa… pa odmah zatim putovanje u inozemstvo. Zabilježeno je u Svetom pismu da je sa zabrinutošću tražila dvanaestogodišnjeg Isusa kad je ostao u jeruzalemskom hramu. Posve sigurno su bile velike muke od trenutka kad je saznala da je Isus uhićen, osuđen i raspet, i kad joj je njegovo mrtvo tijelo bilo stavljeno u krilo nakon skidanja s križa.
Marija je ipak ostala vjerna Bogu i ustrajna u svojim obećanjima i odlukama. Tako nas Marija svakoga dana poziva da i mi svoju svakodnevicu živimo vjerno i odvažno. Marija u toj svojoj svakodnevici nije sagriješila i to joj je zasluga pred Bogom. Mi nismo tako bez grijeha kao Marija, ali mi imamo mogućnost osloboditi se učinjenih grijeha: pokajati se za njih i zadobiti oproštenje. A stvarno je smirujuće znati da nama ljudima grijesi nisu zapreka nego, moglo bi se reći, samo ‘otežavajuća okolnost‘ u postizanju vječnog života u nebu. Da, moramo priznati: nismo u savršenom svijetu… ni mi nismo savršeni, ali jesmo pozvani i od Boga podupirani da po nama taj svijet postaje bolji, sve savršeniji. I tako će onda naš život na zemlji biti utabana staza prema životu u nebu. I mi tamo stigli.
