Moliti da se uskladimo s Božjim planovima
29. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2016)
Mnogi ljudi mnogo mole, mnogi ljudi uopće ne mole, a valjda najveći broj ljudi je između tih dviju krajnosti: pa povremeno mole, osobito onda kada su u nekoj velikoj životnoj nevolji ili škripcu. Bit molitve inače nije u izgovaranju brojnih riječi, svojih ili tuđih, nego je bit molitve ustvari: podsjećanje samoga sebe da se naš život odvija pod Božjom brigom i paskom, pa i onda kad nam je teško. Kad se zajednički moli, onda to moraju biti iste riječi jer bi inače to bio samo više-manje glasni žamor kad bi svatko govorio svoje riječi. U zajednici također može netko ‘predmoliti‘, a onda zajednica tu molitvu potvrdi riječju ‘amen‘ da je to bila i njihova molitva.
U biblijskim odlomcima koji se danas čitaju na sv. misi susreli smo ljude koji se ustrajno mole i u svojoj molitvi postižu ono za što su se molili. Najprije smo čuli kako je Mojsije molio za opstanak naroda koji je bio okružen brojnim neprijateljima. U toj molitvi Mojsije nije bio sam već ga je podupirala zajednica ljudi koje je vodio, a koji su predstavljeni dvojicom onih koji mu ‘podupiru ruke‘ dok moli. U evanđelju pak smo čuli Isusovu preporuku za ustrajnu molitvu. Tu preporuku Isus je podupro prispodobom o uspjehu molitve jedne udovice koja čak pred nepravednim zemaljskim sucem biva uslišana zbog svoje upornosti, uz napomenu da je Bog puno, puno bolji od svih zemaljskih sudaca pa je sigurno da neće ljude iznevjeriti.
No, problem nastaje kad mi ljudi želimo da nam se naše želje i planovi, koje pretačemo u molitve, ispune odmah i sada. To pak je nekako u skladu s našim vremenom kad nam je sve u tehničkom smislu brzo dostupno. Tako uključimo televizor ili Internet i odmah nam stižu informacije s ‘drugog kraja svijeta‘; pozovemo nekoga telefonom ili mobitelom i odmah se čujemo. Ta brza dostupnost informacija nam i nije uvijek na korist. Tako su nam telefoni i mobiteli praktički isključili osobne susrete jer puno toga rješavamo ‘na daljinu‘. I brojne vijesti iz dalekih krajeva svijeta su nas često učinile nekako neosjetljivima i na vijesti iz naše blizine, o našim bližnjima.
Valjda nam zato i Bog odmah ne uslišava naše molitve kako bismo ga se češće sjetili, kako bismo ga češće zazvali u svoj život i živote naših bližnjih. Bog s velikom ljubavlju misli i na našu budućnost, a ne samo na trenutnu korist i ugodu. Aparati nam odmah ispunjavaju naše želje i ne misle je li to za nas korisno ili štetno. Naše molitve i želje Bog ne ispunjava u našim rokovima, koje smo mi Bogu zadali, a neke želje nam ne ispunjava nikad. Mi kao vjernici trebamo imati povjerenje u Boga da će se u pravi trenutak u našem životu dogoditi ono što je za nas dobro. Kad ljudi izgube to povjerenje u Boga, onda mu prigovaraju da ih je Bog ‘ostavio na cjedilu’. Tako si osobito misle oni ljudi našega vremena koji iz roditeljske kuće nose iskustvo da im je sve bilo ispunjeno odmah čim su to poželjeli.
Tko ne vjeruje Bogu, taj i ne može ustrajno moliti. On ne zna da Bog djeluje i onda kada mi ne vidimo i ne znamo. Ustrajna molitva je znak naše vjere da nam je Bog uvijek bliz, da vidi moj život, da me ljubi i onda kad šuti i čeka. Kad god se mi brzopleto ‘upetljamo‘ u Božje planove, kad god krenemo rješavati probleme na svoju ruku, slušajući ‘sve i svakoga‘, samo ne Boga, kad odbijemo činiti kako nam Bog kazuje, onda mi postajemo ‘odgovorni za probleme‘ koji nastaju. Neuspjeh je tada naša odgovornost, a ne Božja! Tko vjeruje Bogu, taj prihvaća njegova ‘pravila igre‘. Ustrajnost u molitvi, i strpljivost u iščekivanju uslišanja, omogućuje Bogu da zahvati u naš život – a da mu mi svojim nepromišljenostima ne ‘brkamo‘ planove. Ustrajnost u molitvi, i strpljivost u iščekivanju uslišanja, omogućuje Bogu da učini ono što je za nas najbolje. Bog vidi bolje i dalje nego mi! Nekad nam čini dobro što uslišava naše molitve, a nekad nam čini dobro kad nas ne usliši. Teško nam je ponekad to shvatiti, a pogotovo teško prihvatiti, ali vjera nam može pomoći da nadvladamo svoju ljudsku zbunjenosti i razočaranost Božjim potezima.
Završna rečenica današnjeg evanđelja je vrlo, vrlo ozbiljna: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Doista se i u mnogim pokrštenim ljudima našega vremena vjera gasi ili se već ugasila. Često to počne onako polako, praktički neprimjetno: prestane se moliti i osobno i na nedjeljnoj sv. misi. Tako čovjekova besmrtna duša ‘ostane na suhu‘, bez duhovne hrane i pića. A drugi utjecaji na dušu, koji dolaze preko bučnih i blještavih medija, se ne ugase. I tako oslabi, slikovito rečeno, ‘imunitet duše‘ na loše utjecaje i ‘zaraza duše‘, ‘bolest duše‘ se širi. Simptomi ‘bolesne duše‘ su nevjerojatno nezadovoljstvo mnogih ljudi našega vremena premda i nema pravih razloga za toliko nezadovoljstvo. ‘Bolesna duša‘ se prepoznaje i po neshvatljivoj grubosti tolikih ljudi jednih prema drugima, čak i svojim bližnjima u kući i obitelji.
A znamo, kad se negdje pojavi zarazna bolest, onda bivamo pozivani da ne zalazimo na to područje, da izbjegavamo kontakte sa zaraženim ljudima… a na ‘duhovne zaraze‘ malo tko pazi. Osobito kad se mladi ljudi nakon krizme zapute u ‘život ispunjen bukom i blještavilom‘ nije veliko čudo da im se ‘duša razboli‘. I onda se ne traži lijek tamo gdje ga ima nego se to opravdava riječima da se ‘danas tako živi‘. A mi, ja i ti, on i ona, mi stvaramo takav život. Ne stvaramo mi takav život u Americi i Africi, u Australiji i Novom Zelandu, mi si takav život stvaramo ovdje: u našem mjestu, u našoj kući.
Zato i mi posluhnimo riječi apostola Pavla u njegovoj Poslanici Timoteju, kako smo je malo prije čuli: „Predragi: Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu.“ Svaka nedjelja, osobito nedjeljna sv. misa je izvrsna prilika da se na to podsjećamo i u tome jačamo.
