Moliti i onda kad izgleda da ne vrijedi

29. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

Kršćani širom svijeta ovaj su mjesec listopad prepoznatljivi po molitvi – po zajedničkoj molitvi krunice, u dobro nam znanim listopadskim pobožnostima. Višestruka mogućnost zabave i popunjavanja slobodnog vremena putem Interneta, pa televizijske serije, dobrano su smanjile broj molitelja u mnogim župama. I naša župa nije u tome iznimka. Zato nije uvijek kazna kad poneki put ljude pogodi kakva nevolja: jer tada se sjete Boga. Netko pritom prigovara Bogu zašto ga je to zlo snašlo, a netko pak moli Boga za oslobođenje od toga zla… ili da barem ima snagu to zlo podnositi, a da ne padne u malodušje ili očaj.

Maloprije smo u 1. misnom čitanju slušali o jednoj takvoj molitvi pri velikoj nevolji koja je zadesila Židove dok su putovali kroz pustinju iz egipatskog ropstva u slobodu obećane domovine. U ovom kratkom biblijskom odlomku nije zapisana nevolja koju su trpjeli nego je zapisan događaj izlaska i spašavanja od te nevolje. Iz opisa je vidljivo da je Božja pomoć na neobičan način koristila Židovima. U svojoj beskrajnoj moći Bog je ipak tražio i malu, sasvim malu suradnju ljudi: tako da ustrajno mole. Vidljivi znak te molitve bile su podignute Mojsijeve ruke. A i u takvoj molitvi Mojsije je trebao pomoć drugih ljudi: trebali su mu podržavati ispružene ruke. Tako su se Mojsiju u molitvi priključili i drugi ljudi da ne klone. Bolji poznavatelji Biblije znaju da su u njoj opisani razni načini molitve: sklopljenih ruku, na koljenima, prostrti na zemlji. Netko pamti da je majka proroka Samuela molila tiho i samo su joj se usne micale.

U jednoj prilici jedan naš župljanin mi je rekao – bilo je to onih prevratnih devedesetih godina kad su pojedini župljani nakon višegodišnjeg izbivanja poneki put dolazili u crkvu – da on ne ide u crkvu moliti nego se drži Isusove preporuke: da se moli u sobi iza zatvorenih vrata. Odgovorio sam mu da je to dobro, ako je istina. Ali kad bi to bila istina on bi sigurno nakon nekog vremena molitve u sobi poželio priključiti se i onima koji mole u crkvi. Očito je to bilo samo njegovo nespretno izmota-vanje pred župnikom što ne ide u crkvu. Još nije došao.

U današnjem evanđelju i Isus nas poziva na ustrajnu molitvu. Uputio je taj poziv po jednoj lako razumljivoj prispodobi o nepravednom sucu u nekom gradu. Bio je on baš onako moderan: „Boga se nije bojao, za ljude nije mario!“ Za sebe je očito mario: nije više mogao trpjeti da mu jedna udovica, dakle za njega posve beznačajna žena, dodijava. To je jako slično mnogim ljudima našega vremena: nit se Boga boje nit za ljude mare! A svake nedjelje uporno smo pozivani na jedan posebni susret, susret u kojemu se prepoznaje najveća i nemjerljiva ljubav prema ljudima – a to je susret s uskrslim Kristom.

A na svakoj sv. misi čuje se o Božjem zauzimanju za ljude. Čuje se također i o ljudskim odgovorima Bogu: od svesrdnog prihvaćanja do upornog odbijanja. Nerijetko nas iznenadi tko je Boga prihvatio i tko je Boga odbio. Najbolji primjer prihvaćanja Boga i božjeg plana u svoj život jest Isusova majka Marija. Ovaj je mjesec posebno častimo. To zato jer nam je nju Isus dao za Majku: svoju Majku Isus je dao za Majku nama ljudima. I to s križa, malo prije smrti, onda kad se ljudi ne šale. Ona je najprije riječima prihvatila Božju ponudu i poziv da bude ‘službenica Gospodnja’, a onda je i svojim životom to ostvarivala.

Ne znamo koje je molitve Marija dnevno molila, znamo da je djelima Bogu služila – i rodivši Isusa ljudima Spasitelja donijela. Mi kršćani znamo mnoge molitve, osobito nam je draga molitva Očenaša koju je sam Isus naučio ljude. Sve molitve koje znamo ne bi smjele ostati samo na riječima nego bi se trebale ostvarivati i u djelima. Zato ovaj tjedan pozivam sve vjeroučenike na listopadsku pobožnost tako da o vjeri ne samo nešto znaju nego je i aktivno žive po molitvi.

A prava molitva nije prisila i obveza, prava molitva je potreba. Za mnoge ljude molitva je nešto naporno i teško, na brzinu i nesabrano izrečeno. Mnogi ljudi našega vremena kažu da nemaju vremena moliti jer moraju raditi: i petkom i svetkom. Pri Mojsiju je važno primijetiti kako su mu se u molitvi priključili i drugi – oni su ga podržavali da ne klone: ne samo ruke nego i on sam da ne odustane. Pa i nama je lakše moliti u zajednici. Probajte jednom kod kuće sami izmoliti npr. molitvu Vjerovanja koju molimo na sv. misi: mnogima neće ići… ali na sv. misi zajedno nam ide!

Vjerojatno nemali broj ljudi ima negativno iskustvo u molitvi: Bog kao da ne čuje. Ili ako čuje, a to ne uslišava. Ne znamo Božje razloge. Za usporedbu možemo reći da ni djeca često ne znaju razloge zašto im roditelji ne udovolje svim željama – makar danas se često ispunjavaju sve želje, ako je ikako moguće – pa se srde i žaloste što im želja nije ispunjena. Vjerojatno će u kasnijem životu shvatiti ispravnost roditeljske odluke. Tako bi mi ljudi u molitvi trebali otkrivati Božji plan s nama a ne htjeti nagovarati Boga da bude po našem. Valja nam u molitvi ustrajno otkrivati Božji plan s nama, i onda moliti Božju potporu da u ostvarenju toga plana budemo ustrajni. A Bog će nadoknaditi naše manjkavosti. Ako prihvatimo Isusovu poruku i poduku da nam je Bog otac, onda ćemo lakše prihvaćati i Božje nakane s nama. Poneki put ćemo se čuditi, poneki put i buniti… ali ćemo uz Boga ostati.

Na kraju današnjeg evanđelja moglo nas je zbuniti Isusovo pitanje: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Hoće li nestati ustrajnih molitelja? Hoće li nestati ljudi koji s Bogom računaju što god im se u životu događalo? Hoće li se vjera milijuna kršćana svesti na mali broj udovica? Jedna žena ne odustaje. Hoću li i ja biti takav molitelj i moliteljica do konca svoga života na zemlji? S Isusom ne možeš izgubiti! Možeš samo odustati ili ustrajan biti. Čovjek koji vjeruje, traži. U molitvi koja traži uvijek se nalazi duboka vjera. Blagoslovljen budi Bog kojemu je sve moguće.