Možemo biti dobri, nikad predobri

7. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

Najprije posluhnimo još jednom važne riječi koje smo čuli na početku današnjih misnih čitanja, u kojima nastojimo prepoznati Božju poruku i za sebe, jer one i nisu zapisane samo za one ljude iz daleke prošlosti kada su te riječi zapisane u Bibliji. Tako je Bog uputio Mojsiju ove riječi da ih prenese židovskom narodu: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!“ Dakle tu Bog ljude, svoje stvorove, uspoređuje sa samim sobom. I onda Mojsije donosi par konkretnih primjera ponašanja koji pokazuju i potvrđuju nečiju svetost: „Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Ja sam Gospodin.“ Ovim zadnjim riječima ‘ja sam Gospodin’ Bog nam poručuje da on kao Stvoritelj ima pravo svoja stvorenja – nas ljude – pozvati na način života za koji smo stvoreni. Nešto slično kao da trener kaže nogometašu ‘na toj poziciji igraj, za to si spreman’. Vjerojatno bi većina nogometaša posluhnula trenera jer ga smatra stručnjakom za tu igru. No, sigurno bi se našlo i nogometaša koji se ne bi složili s trenerom, a neki bi to učinili preko volje. Naravno, treneri kao ljudi mogu i pogriješiti u svojim procjenama i savjetima. U odnosu Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja, pogreška može biti samo na ljudskoj strani.

A ta pogreška – nazvana istočnim ili izvornim grijehom – se dogodila u samim počecima ljudskoga roda – s Adamom i Evom – i nastavlja se kroz cijelu ljudsku povijest sve do naših dana i sve dok bude ljudi na ovome svijetu. Od samih početaka ljudi žele biti svoji gospodari u svemu. Biblija nam opisuje neka događanja: uspjele i neuspjele suradnje Boga i čovjeka. Najveći neuspjesi ljudi događaju se onda kad žele sami određivati: što je dobro i što je zlo. Tu ljudi često prave krive procjene koje vode u loše rezultate. Tu se pojavljuje sebičnost koja vodi u nepravde jer sebe volimo više negoli naše bližnje. A Bog traži od ljudi da ‘ljube bližnjega svoga kao sebe samoga’.

U tu i takvu ljudsku povijest uključio se i sam Bog po Isusu Bogočovjeku. Njegov život na zemlji jasno pokazuje njegovu veliku, beskrajnu ljubav prema čovjeku – ljubav koja je išla do davanja života za ljude! Dakle, volio je ljude više nego samog sebe. Prije Isusa ljudi su se ravnali po drukčijim pravilima: „Oko za oko, zub za zub!“ – kako smo to čuli u današnjem evanđelju. Već je to bila mala ‘kočnica’ u ljudskom ponašanju: da se na malo zlo ne uzvrati većim zlom. Isus donosi nova pravila koja se jednostavno mogu sažeti u jedno pravilo: na zlo ne uzvraćaj novim zlom nego uzvrati dobrim. Tako se prekida lanac zloće, a ako se još i uzvrati dobrim, onda se situacija i poboljšava!

I onda Isus navodi nekoliko konkretnih prilika za širenje dobra umjesto zla. Mnogim ljudima, valjda i većini, takvo ponašanje baš i nije lako prihvatljivo. Tu se pokazuje utjecaj onoga prvotnog grijeha ljudi – nazvanog istočni ili izvorni – da bismo mi ljudi htjeli sami po svojemu odlučivati što je dobro i što je zlo. I duga ljudska povijesti i ova naša suvremenost pokazuju da  samo svojim silama i samo svojim sposobnostima ljudi u tome i ne uspijevaju. Čak su i najveći i najpoznatiji sveci u tome griješili. No, oni su se i kajali pa su od Boga zadobivali oproštenje – i to ne samo jednom, i ne samo dvaput, nego… nego često. Nego svaki put kad su se kajali. I na kraju su ostavili svetački trag dobra u svome životu i nama postaju primjer za nasljedovanje. Dakako, svatko od nas je jedinstven, sa svojim sposobnostima i ograničenjima, i treba se truditi ostavljati trag dobra. Najčešće to činimo u svom malom svijetu gdje živimo i radimo.

Danas imamo i tužnu priliku ostaviti trag dobra i tamo daleko, darujući svoj novčani prilog za ljude koji su stradali u potresu. Malo tko može otputovati u te stradale krajeve… ali svatko može nekim darom pomoći tim ljudima. Kod darivanja uvijek treba imati na pameti da je bolje za svakoga od nas da može pomoći drugima negoli da drugi trebaju pomoći nama. A tko i koliko… osobni je izbor i mogućnost. Ljudi tih krajeva će nam reći hvala, na svom jeziku ili smiješkom na licu, a pred Bogom nećemo ostati zakinuti.

Apostol Pavao nam u svojoj Poslanici piše zašto bi to mi kršćani trebali biti dobri, zašto bi trebali biti bolji ljudi. „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama.“ uvjerava apostol Pavao nas kršćane. I da nas malo ‘probudi’ piše: „Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar. Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.“ Čekaj malo, čekaj: treba biti lud da bi se bilo mudar?! Jer „Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom!“ Ne ide nam to otprve u glavu, ne u način našega razmišljanja. Ali opet: ako se sjetimo brojnih ljudskih mudrosti kojima su se nastojali riješiti problemi svijeta, vidimo da su mnoga tobože ‘mudra rješenja’ završila na štetu i nevolju mnogih ljudi. A Božja rješenja pokazuju se trajnima i na pomoć su i korist mnogim i mnogim ljudima.

Neka nam naše sudjelovanje u nedjeljnim sv. misama bude od pomoći u traženju i prihvaćanju Božjih rješenja, Božje mudrosti, za našu svakodnevicu. Tako da  možemo ljubiti svoje bližnje kao same sebe. I tako ostavimo ‘trag dobra’, tako da svijet po nama bude makar malo bolji i ljepši za život: nas samih i naših bližnjih.