Muškarac i žena su kompletan čovjek istog dostojanstva

27. NEDJELJA KROZ GODINU

 (B-2018)

Nemali broj ljudi si misli da je u odlomku Knjige Postanka, koji smo malo prije čuli u 1. misnom čitanju, opisana ‘prva kirurška operacija‘. Na tu misao ih upućuje slikoviti opis stvaranja prve žene iz rebra prvoga čovjeka. No, već vrlo brzo postaje jasno da bi to rebro jednostavno bilo premalo ‘materijala‘ da se stvori novo ljudsko biće. Samo jedno čovjekovo rebro nikako ne bi moglo biti dostatno. Zato nas taj slikoviti opis nuka da u njemu tražimo neki dublji smisao, neku Božju poruku. Razlog stvaranja novog ljudskog bića je vrlo jasan, čuli smo ga: ‘nije dobro da čovjek bude sam‘. To je konstatacija, zaključak samog Boga, čovjekovog Stvoritelja. K tome se vidi da niti jedno živo biće stvoreno prije čovjeka jednostavno nije dostatno za čovjekovo društvo, nije u ‘rangu čovjeka‘. Jedino biće koje je pravo društvo čovjeku jest drugi čovjek: istoga ranga i istoga dostojanstva. Upravo tu poruku nosi slikoviti opis stvaranja iz rebra: dakle su iz ‘istog materijala‘. Kompletan čovjek tek su muž i žena. To je zajednica koja jedina može stvarati i nove ljudske živote. To stvaranje muškarca i žene je začetak braka i onda posljedično po rađanju djece ta zajednica postaje obitelj. Gdje nema djece tamo nema obitelji, tamo je bračna zajednica muža i žene.

Zato kršćani ni na koji način ne mogu prihvatiti da je brak zajednica muškarca i muškarca ili žene i žene, niti pak ‘zajednica ljudi i životinja‘ – o čemu se već pomalo u tzv. ‘modernom svijetu‘ raspravlja, ili barem ‘šuška‘, kao neka nova mogućnost. To su ‘modernističke ideje‘ koje se direktno protive nakani Boga, čovjekova Stvoritelja.

‘Dati nekome ime‘ u biblijskom smislu znači da je davatelj imena gospodar onome kome ime daje. Kad se dijete rodi nitko ga ne pita ‘kako se želi zvati‘. Zato čovjek u Bibliji daje imena svim životinjama jer je on njihov gospodar. Čovjek je vrhunac Božjeg stvaranja. Čovjek je stvoren na ‘sliku Božju‘, kaže nam Sveto pismo,a to znači da čovjek u sebi nosi djelić božanskoga. Tako čovjek može: ljubiti, opraštati, stvarati. Dakako to sve čovjek može u znatno ‘oslabljenoj mjeri‘ u odnosu na Boga, svoga Stvoritelja. Čuli smo da i svojoj ženi čovjek daje ime, no ovaj puta on to ne čini kao gospodar nego kao onaj koji je smatra ‘sebi ravnom družicom‘. Zato joj daje ime koje i on sam ima: naime na hebrejskom jeziku čovjek se zove ‘iš‘, a žena ‘iša‘ – što bi doslovce prevedeno na hrvatski značilo ‘čovjek i čovječica’. Dakle: čovjek i muškog i ženskog roda.

Nastavak rasprave o zajednici muža i žene nalazimo u današnjem evanđelju. Farizeji pitaju Isusa: „Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?“, dakle rastaviti tu od Boga smišljenu zajednicu. Evanđelje kaže da to pitanje nije Isusu upućeno dobronamjerno već ‘da ga iskušaju‘. A znamo da se i razlaz muža i žene ne događa u dobroti nego onda kad dođu ‘životna iskušenja‘, kad se žestoko posvađaju i raziđu u važnim životnim stavovima i vrednotama. Iz raznih, iz vrlo raznih razloga.

Farizeji koji Isusu postavljaju ovo pitanje su vrlo dobro poznavali Sveto pismo, znali su što o tome tamo piše – pa ih zato Isus podsjeća na rješenje i uputu koje im je dao Mojsije, uputu koju oni znaju: ‘napisati otpusno pismo i – otpustiti‘. To ‘otpusno pismo‘ je bila pomoć otpuštenoj ženi da se može ponovno udati. Bez tog pisma bila bi smatrana preljubnicom koju se mora kazniti ‘kamenovanjem do smrti‘. U to vrijeme, kad žene nisu samostalno privrjeđivale za život i kad nije bilo socijalne pomoći, ponovna udaja bila je jedini način daljnjeg života.

Isus im odgovara da je takvu uputu Mojsije dao zbog ‘tvrdoće srca‘, ali da Božja nakana ispočetka nije takva. Božja je nakana da muž i žena ostanu zajedno do kraja života, da ostvaruju takvo zajedništvo kao da su ‘jedno tijelo‘. I svaki bračni par koji sačuva to zajedništvo do kraja života ispunjava tu Božju nakanu: ispravno živi svoje bračno zajedništvo. Da bi tako mogli doista živjeti kršćanski supružnici mole od Boga blagoslov na vjenčanju, na početku ostvarivanja bračnog zajedništva, a onda to nastoje održavati i svojim čestim susretima s Bogom: u nedjeljnoj sv. misi, sakramentima i obiteljskoj molitvi. Nerijetko se pojedini bračni drugovi ne koriste ovim ‘Božjim pomagalima‘ pa im onda i ne uspijeva održati bračno zajedništvo nego rješenje traže u ‘rastavi braka‘. A rastava braka rijetko je kada pravo rješenje pa često bude samo drukčije podnošenje novog bračnog druga.

Isusov nauk o braku je ‘revolucionaran‘, kako tada tako je sada. To je bio tada i sada je: znak raspoznavanja kršćana od ljudi drukčijih životnih uvjerenja. Ostati vjerni i zajedno, u ljubavi do smrti, u svijetu u kojem su se muškarci i žene prvih kršćanskih vremena hvalili brojem žena i muževa s kojima su bili u braku pa se rastali, bilo je ludo i nenormalno ponašanje. A za mnoge ljude je tako i danas. Od prvih kršćanskih vremena opasnosti za bračni život i življenje bračne vjernosti u ljubavi nisu se mnogo promijenile niti smanjile. I danas zakonski okviri, raznorazna tumačenja zakona i pravila glede bračne zajednice ne idu u korist vjernosti niti na nju potiču. Više je zakonskih odredbi koje uređuju rastavu braka negoli je odredbi koje uređuju trajanje braka.

Zanimljivo je na koncu primijetiti i činjenicu da Isus nakon ove rasprave s farizejima poziva k sebi djecu. Njih blagoslivlja i uzima ih pod svoju zaštitu. Stoga nam valja razmišljati i o činjenici da nakon rastave braka upravo djeca ostaju nezaštićena i često ih jedino Bog može spasiti i zaštititi od nevolja koje su posljedice nepostojanosti bračne veze njihovih roditelja.

Zato danas molimo za naše obitelji, i potičimo jedni druge riječima i primjerom, da naše obitelji oslonjene na Božju snagu mognu što više živjeti u svojoj svakodnevici ‘oazu’: ljubavi, dobrote i praštanja.