Muž i žena – ravnopravni u različitosti

27. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2021)

„Nije dobro da čovjek bude sam“ Božji je zaključak nakon stvaranja čovjeka, simbolično nazvana Adam. Mnogi od vas znaju da ‘adam’ u stvari znači ‘zemljan’, stvor od zemlje. Već dugo vremena to je postalo i nečije osobno ime. „Nije dobro da čovjek bude sam“ – zato je samica najteži oblik zatvorske kazne. Čovjek koji je dugo sam postane čudak, pijanac, drogeraš i tome slično – jer si nečim mora popuniti prazninu i samoću. I čovjek je, prema biblijskom opisu koji smo čuli, najprije potražio društvo već stvorenih životinja. Biblija kaže da im je dao i imena, a to znači da ih poznaje, da im je on gospodar… no nijedna mu životinja nije bila pravo društvo. Ni danas, mački i peseki makar kako bili lijepo obučeni nisu pravo društvo za ljude, nisu prava zamjena za ljude. Oni su samo manjkavi nadomjestak. Kao što je nekad Divka bila nadomjestak za pravu kavu – mi stariji to znamo.

Bog je našao pravo društvo za čovjeka: novog čovjeka. Želeći označiti njihovo jednako dostojanstvo Bog je nadahnuo svetog pisca da to opiše slikovito: kao stvaranje novog čovjeka–žene iz već postojećeg čovjeka, iz njegova rebra. Poznavatelji ljudskoga tijela znaju da rebra okružuju srce – dakle je novi čovjek-žena voljeno biće od prvog čovjeka, jer je nastala iz blizine njegova srca. A već dugo, dugo vremena srce je simbol i izraz ljubavi. Zato je pogrešno zamišljati to stvaranje čovjeka-žene kao nekakvi kirurški zahvat već u tome treba tražiti poruku: to su dva jednako vrijedna bića. Različita, ali jednako vrijedna po dostojanstvu Božjeg stvora. Zapravo, tek muško i žensko je ustvari – čovjek u punini Božjeg stvora. Pa, konačno, bez muškog i ženskog čovjeka nema novog čovjeka. I kao što su nastali iz istog tijela tako i tijekom života moraju biti skupa – ne rastavljati se – želja je i preporuka Boga, čovjekova Stvoritelja.

Zbog posrnule ljudske naravi u istočnom grijehu to očito nije uvijek lako ostvarivati: da muž i žena ostanu skupa do konca života. Valjda se od samih ljudskih početaka muževi i žene ipak rastaju. Kako u dubini svoga bića osjećaju da to ne valja, da rastava nije nešto dobro, to onda ljudi nastoje na razne načine opravdati svoje postupke: svoju rastavu. Vrlo često opravdanje je vrlo jednostavno: kriv je ‘onaj drugi‘. Da bi ta rastava bila nekako manje stresna Mojsije je za Židove Staroga zavjeta donio propis: kad se muž i žena ipak mogu rastati uz određenu proceduru. Farizeji koji su pitali Isusa o dopuštenosti rastave muža i žene i sami su dobro znali za taj Mojsijev propis: i rekli su ga Isusu. Isus je odgovorio da je to Mojsije dopustio zbog ‘tvrdoće ljudskoga srca’. Drugim riječima: da se umanji zlo i nevolja rastave neka to ipak bude po nekom propisu – da se nekoga ne odbaci kao staru krpu.

I onda Isus podsjeća farizeje da je od samih početaka Bog drukčije zamislio zajedništvo muža i žene. Jednostavno rečeno: da prionu jedno uz drugo i tako ostanu do konca života. Takva je Božja zamisao s ljudima od početka – sve drugo je ljudski dodatak. Malo grubo rečeno: ljudska mudrolija. I u nastavku događanja Isus ne popušta. Naime, i njegovi su učenici kao Židovi bili upoznati s Mojsijevom zapovijedi pa su očito bili iznenađeni Isusovim odgovorom farizejima. Zato su ga u kući nastavili o tome ispitivati. Kao ono prijateljski: ‘Daj ti, Isuse, ipak malo ublaži svoj stav o tome’. Kao, ono: ‘Znaš, Isuse, to je lijepo rečeno… ali ne ide to tako lako’. No, Isus ne posustaje nego i dalje čvrsto drži Božji promisao s ljudima: da muž i žena trebaju trajno ostati skupa! Tko se toga ne drži čini ‘preljub’, čini grijeh, veli Isus.

Jednako tako nije kršćanski normalno da pojedini parovi godinama žive skupa kao muž i žena i ne žele se vjenčati premda za to nemaju nikakve zapreke. Jednostavno im nije važno. Kažu da im ne treba papir za zajednički život. No, vjenčanje – nakon kojeg se onda i dobije papir, Vjenčani list –ipak nije samo papir. Vjenčani list je kao neka svjedodžba da to dvoje odraslih ljudi ozbiljno shvaćaju jedno drugo, i tu ozbiljnost zajedničkog života žele potvrditi i pred zajednicom: državom i Crkvom. Dakako i pred roditeljima, rodbinom i prijateljima. Pa ako mnogi kršćani danas tako žive – bez vjenčanja – to je onda ipak jasno da ti kršćani: ne žive kršćanski! Žive suprotno kršćanskoj zbiljnosti i ozbiljnosti. Evo jedan primjer zbiljnosti i ozbiljnosti: ljudima je normalno da ne možeš voziti auto ili neko drugo vozilo ako nemaš vozačku dozvolu za određenu kategoriju. Pa možeš znati vrhunski voziti, ipak ne smiješ voziti ako nemaš dozvolu! I tu nema mudrovanja. Tko ipak tako vozi – čini prometni prekršaj.

Eto jasnog i glasnog poziva kršćanima da u bitnim stvarima nastoje kršćanski živjeti – a vjenčanje je jedan važan korak u kršćanskom životu jedne kršćanske obitelji. Ne valja biti kršćanin samo imenom nego i životom.