Na putu smo prema vječnosti
2. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2020)
Za nama su svečani, posebni božićni blagdani i novogodišnji dani, i opet se vraćamo u životnu svakodnevicu, u više-manje iste obveze i navike. Možemo biti istinski sretni ako smo si tih dana, u susretu s Bogom i ljudima, napunili dušu duhovnim vrednotama, jednom životnom jakošću i optimizmom. Onda nas nadolazeće obveze i poteškoće neće prebrzo umoriti i baciti u depresiju – danas tako često spominjano stanje duha mnogih ljudi.
U to naše jačanje duha svakako spada učvršćivanje vjere da u svim životnim situacijama nismo sami: uz nas su naši bližnji – koji su nam očima, ušima i opipom dostupni – a naš život je i pod Božjom brigom i nadahnućem, premda to ne možemo ni vidjeti, ni čuti, ni opipom dotaknuti. Možda tek primijetimo kako, poduprti Božjom snagom, možemo nositi životne teškoće za koje smo inače mislili da smo preslabi. Možda također primijetimo kako su nam životne radosti veće nego što bi, samo po nama ljudima, bile.
Zanimljivo je i važno zamijetiti kako i u današnjem evanđelju susrećemo Isusa na krštenju kod Ivana Krstitelja – kako smo ga susreli i u evanđelju prošle nedjelje koja se i službeno zvala Nedjelja Isusova krštenja. Tako nas se želi podsjetiti da ćemo i ovu godinu živjeti kao kršćani, kao ljudi koji su posebno od Boga odabrani: da najprije sami iskusimo razne načine Božje ljubavi u svome životu, i da onda tu Božju ljubav posvjedočimo – više životom negoli riječima – svojim bližnjima. Jer doista je i čast i privilegij, a onda i obveza, ‘biti kršćanin‘, biti Kristov čovjek. Bilo je to tako i za one prve kršćane Isusovog vremena, tako je to i za nas kršćane ovoga našega vremena, bit će to tako i za one kršćane koji će živjeti posljednja vremena ovoga i ovakvoga svijeta. Biti kršćanin doista je nešto veliko. Naravno, to nije tako onim ljudima koji nisu uopće čuli za evanđelje. Nije to tako, nije to veliko, onim ljudima koji nisu čuli Kristovu ‘Radosnu vijest‘ o neizmjernoj Božjoj ljubavi prema ljudima, niti onim ljudima koji su to čuli samo ušima, i površno, ali nije se ta Radosna vijest ukorijenila u njihovoj nutrini. Opet se podsjetimo što ljudima znače njihova djeca, koliko ih vole i za njih se žrtvuju… a mi smo kršćani Božja djeca, u Isusu nam je pokazano koliko nas voli i koliko se za nas žrtvuje!
Vjerojatno ćemo i ove godine imati životne situacije kada se budemo pitali: što je čovjek, odakle dolazi i koji mu je smisao te koji ga ideali trebaju voditi kroz život? To su pitanja koja si čovjek postavlja otkako mu je u glavi, slikovito rečeno, ‘zasvijetlila svjetiljka‘ razuma. Odgovor na ta pitanja traže generacije i generacije ljudi kroz čitavu ljudsku povijest. Samo svojom pameću i samo svojim ljudskim silama, koje nam često puta izgledaju tako jake i moćne, čovjek ipak ne može dati valjana odgovora. Ljudsko iskustvo i medicinska znanost može pratiti čovjeka samo od začeća pa do smrti, ‘od kolijevke pa do groba‘. I u tim odgovorima ljudi se često ne slažu, svatko vuče na svoju stranu i navija za svoje odgovore. Moglo bi se reći: koliko ljudi, toliko i odgovora.
Zašto je tome tako? Zato što je čovjek doista u sebi tajna i njegove temeljne odgovore zna samo Onaj tko ga je stvorio. Baš zato nam Isusovo krštenje daje Božji odgovor na to: tko je Bog, a u tom odgovoru onda nalazimo odgovor i tko je čovjek. Po Isusovu krštenju sklopljen je neraskidivi savez između Boga i čovjeka. Po Isusu znamo da su ljudi bića koja je stvorio Bog iz ljubavi. Stvarno je radosno i iscjeliteljski moći to vjerovati i po svome krštenju, a onda i po svome kršćanskom životu, moći se u to uključiti.
Ovakvi smrtni, grešni i nepravedni, smijemo vjerovati da nas Bog želi imati za svoju ljubljenu djecu i da nam je Bog dao ovaj život da ga proživimo s vjerom da putujemo u život vječni. Jer ako se živi samo od rođenja do smrti – samo od kolijevke pa do groba – to je užasno prekratko i k tome posve bez smisla. Živjeti zato da se umre – pa to stvarno nema smisla! Bog nam je u Isusu pokazao da život ima smisla jer doista nije samo: putovanje od rođenja do smrti, nego: od rođenja, kroz životne radosti i teškoće, preko smrti i uskrsnuća: u vječnost, u vječni život. Svaka nedjeljna sv. misa jačat će nas i osvježavati u toj vjeri. Ne propuštajmo je olako.
