Nakana daje vrijednost i smisao djelima
22. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2021)
‘Operi ruke’ govorile su nekada mame i bake djeci prije jela. Bio je to opravdani poticaj nakon što su se djeca vani igrala i rukama dodirivala razne predmete, zemlju i pijesak. Danas se većina djece uglavnom tako ne igra, vani na otvorenom, nego u kući uz moderne uređaje – pa zapravo ne bi trebali prati ruke. No, taj stari poticaj naših mama i baka polako je prerastao u zapovijed koju danas čuju ne samo djeca prije jela, niti se toga drže odrasli prije jela, to je sada obveza svima: i prije i poslije dodirivanja bilo čega. A sve zbog toga da se pokuša spriječiti širenje zaraze poznatim nam virusom.
Malo prije smo u evanđelju čuli kako su neki farizeji i pismoznanci podsjetili Isusa, zapravo su mu prigovorili, što se neki njegovi učenici nisu držali židovskog propisa o pranju ruku prije jela. I nije trebalo prati samo ruke… trebalo je prati i čaše, vrčeve i lonce. Mnogi Židovi su to strogo držali, a neki očito baš i nisu. Nije baš posve jasno zašto neki od apostola nisu oprali ruke prije jela: možda jednostavno zato što baš nisu imali priliku negdje si oprati ruke, a bili su gladni… ili pak nisu smatrali da je to baš tako važno.
No, taj prigovor pomogao je Isusu da im objasni što je važno, što je najvažnije… a što je ipak sporedno u životu. Ta Isusova pouka vrijedi ne samo za ondašnje Židove nego i za sve Isusove učenike svih vremena: za sve kršćane. Pouka je poprilično jasna: dobro je ako vanjština pokazuje ono što je u dubini čovjeka. Jer, kaže Isus, iz čovjekove nutrine proizlaze i njegova djelovanja: kako dobra tako i loša djelovanja. Ako nam je čovjek, naš bližnji, važan, onda ćemo pronaći u sebi prikladan način djelovanja prema njemu. I to ne zato što nam to propisuje neki propis… nego zato jer znamo da je to na dobro našem bližnjem.
Pa, konačno, svatko od nas zna da smo o nečemu najprije razmišljali i onda smo poslije to učinili. Nevolja bude u tome da i svoje razmišljanje što učiniti na štetu drugoga u sebi opravdavamo na razne načine: npr. da je netko zaslužio da mu se to učini jer je ‘takav i takav’: dobar ili loš. Mnogi ljudi često čine nešto jednostavno zato jer to tako danas mnogi ljudi čine… pa zašto ne bismo i mi tako činili. Evo jedan primjer koji nije baš za pohvalu. Još ne tako davno bilo je sramota primati pomoć ako nisam invalid ni u glavu ni u ruke… a danas ti kažu da si ‘blesav’ što si ne ishodiš neku pomoć koju već mnogi tebi slični primaju. Zaboravlja se na riječi Svetoga pisma ‘blaženije je davati nego primati’. I tako ljudi u samima sebi razaraju dostojanstvo ljudske osobe, dostojanstvo Božjih stvorova.
I kako god je moguće zarazan najpoznatiji virus modernog doba – premda, hvala Bogu, velika većina zaraženih nikada doista i ne oboli – to je još zarazniji virus koji napada čovjekovo srce: virus sebičnosti. Od toga virusa sebičnosti nažalost obolijevaju mnogi ljudi: od Adama i Eve pa sve do naših dana. A Bog po Isusu, već dvije tisuće godina, među ljude sije ‘virus dobrote’, virus ljubavi, virus opraštanja, virus velikodušnosti. I lijepo je živjeti s ljudima koji su zaraženi tim Božjim virusima. A stvarno je opasan virus sebičnosti, opasno je ‘živjeti kao što drugi žive’ ako ti ‘drugi’ ne žive dostojanstvo Božjih stvorova.
Zato je dobro nedjeljom doći na sv. misu, posluhnuti Božju poruku koja može biti nadahnuće za naše ponašanje tijekom slijedećega tjedna. Bez tih čestih susreta s uskrslim Kristom ljudi se polako pogube u svom ponašanju i prema sebi i prema bližnjima i prema obvezama svoga života i svoje službe.
Bit će lijepo i dobro živjeti u našem malom svijetu, u svijetu gdje mi ‘vedrimo i oblačimo’ ako naši bližnji dožive dobrotu našega srca, ako smo zaraženi Božjim virusima: dobrote, ljubavi, opraštanja i velikodušnosti. Bilo tako u tjednu koji je pred nama.
