Napasti se mogu pobijediti, pokazuje nam Isus

1. KORIZMENA NEDJELJA

(A-2020)

Prošle srijede, znakovita naziva Pepelnica, započeli smo novo razdoblje crkvene liturgijske godine: korizmu. Već nas je obred pepeljenja toga dana zakratko podsjetio da smo započeli jedno ‘ozbiljno‘ vrijeme koje nam govori o prolaznosti ljudskoga života. I ne govori nam to zato da nas prestraši, niti da nas oneraspoloži, nego da nas podsjeti na istinsku stvarnost našega življenja.

Još nam se lako sjetiti kako smo pred malo više od dva mjeseca sudjelovali u božićnom slavlju – eto kako to vrijeme brzo prolazi, gotovo kao da leti – i tada smo se radovali što je Bog po Isusu rođenom u Betlehemu zakoračio u ljudsku povijest. Tako smo mogli spoznati i zaključiti da smo kao ljudi važni i vrijedni, toliko važni i vrijedni da ni samom Bogu nije bilo nedostojno postati čovjekom, postati jednim od nas. No, nije Bog po Isusu samo zakratko zakoračio u ljudsku povijest, pa se onda povukao u radost neba, nego trajno s ljudima putuje ovim svijetom. Jednostavno nam se nudi za životnog suputnika kako bismo sigurnije postigli sretnu vječnost koju nam je Bog pripravio. Znamo, to se zbiva po sakramentima i osobnoj molitvi, a sigurno se najlakše doživi i prepozna po nedjeljnoj sv. misi.

Kroz ovo osobito i prepoznatljivo korizmeno vrijeme upoznavat ćemo svijet i ljude koji se i dalje muče na tom putovanju ovim svijetom, a prema svijetu i životu vječnosti. Kroz korizmeno vrijeme ćemo na svetim misama, i na razne druge načine, upoznavati životne situacije mnogih generacija ljudi prije nas, u kojima se primjećuje kako su ljudi često puta bili ‘muka i teret‘ jedni drugima. Dakako, čut ćemo i svjedočanstva svetačkog života onih koji su ozbiljno nasljedovali Isusa te su ostavili prepoznatljivi ‘trag dobra‘ u svojim životima.

Već smo danas u 1. misnom čitanju čuli o velikom nesporazumu između ljudi i Boga, između stvorenja i Stvoritelja. Poprilično je začuđujuće da se dogodio taj nesporazum jer ljudi su bili smješteni u ‘uređeni vrt‘, kojega mi uobičajeno nazivamo ‘raj zemaljski‘. Dakle, živjeli su ‘raju zemaljskom‘ a ipak im je nešto manjkalo. Pa onda nije čudno da i nama stalno nešto manjka: kad mi niti približno ne živimo u raju zemaljskom. Tu bi nam ovo korizmeno vrijeme moglo pomoći da uvidimo kako nam baš i nije tako loše kako si puno puta zamišljamo. Doista ima ljudi koji su trajno nezadovoljni svojim životom i stalno bez valjanog razloga kukaju i pritom nisu svjesni da bi im Bog stvarno mogao dati da im bude tako kako kukaju: tako loše.

I lako nam se sjetiti kako mi svakodnevno po raznim reklamama bivamo pozivani na to da si olakšamo i poboljšamo život na podosta jednostavan način: bilo kupnjom nekih proizvoda bilo putovanjem u neka mjesta i na neke događaje. I nije mali broj ljudi koji uistinu posluhnu te reklame… da bi mnogi od njih nakon nekog vremena spoznali da si ipak nisu tako uljepšali život kako su u početku mislili.

Jedna od velikih napasti ljudi našega vremena jest da si stjecanjem velikih materijalnih dobara poboljšaju život. Više je načina na koje to ljudi nastoje učiniti i nema potrebe nabrajati ih. Te napasti nije bio pošteđen ni ‘najveći od najvećih‘ Bogočovjek Isus. Đavao je pokušao pridobiti ljudsku stranu Isusa: da si nakon dugog posta priušti obilje kruha. Što bi u tome moglo biti loše: da si gladan čovjek priušti kruh? Pa očito ništa loše. K tome đavao podsjeća Isusa da kao Božji Sin to može učiniti tako da čak i kamenje pretvori u kruh. Isus je odgovorio da materijalna dobra nisu jedina stvarnost ljudskog života. Da ne idemo sad pretjerano mudrovati sjetimo se samo iskustva starijih koji često kažu kako je nekada bilo bolje, a imalo se toliko toga manje. Ma nije najveći problem htjeti imati više nego problem nastane onda kad ljudi i ne primjećuju koliko toga već imaju, i da mogu s time normalno živjeti… nego samo žude za onim čega još nemaju. Valjda svatko od nas može u kući i na gruntu naći nešto što mu već dugo ne treba, a kad smo to kupovali mislili smo si da bez toga ne možemo biti. Isus je glatko odbio taj savjet đavla.

A onda se đavao dosjetio da ljudi žele biti zapaženi u društvu. Po raznim medijima vidimo i čujemo, a nerijetko i u svojoj neposrednoj blizini vidimo, mnoštvo načina na koje se pojedini ljudi žele istaknuti u društvu. Par banalnih primjera: odjeća i obuća mora biti takva, frizura također, a tek mobitel kakav mora biti?! Isusa je đavao nagovarao da se okoristi svojom jedinstvenom božanskom moći, koju kao Božji Sin očito ima, pa da ‘čudesnim skokom s velike visine zadivi ljude‘ jer će ne samo preživjeti nego će ostati posve neozlijeđen. Isus se nije dao navući na to da po ljudskim sposobnostima učini bedastoću, čistu glupost, a da onda traži od Boga čudesnu intervenciju. Isus nas tako poziva da budemo zadovoljni činiti ono što ljudski možemo i ne trebamo ‘prisiljavati Boga‘ da nas čudesno spasi. Jedino nam to može oprostiti kad mi sami uvidimo da smo krivo učinili pa požalimo zbog toga.

Dobro je zamijetiti kako se đavao nije dao pokolebati zbog ova dva očita neuspjeha. On je uporan u ostvarenju svojih nakana s čovjekom. Đavao zna da ljudi žele vladati i da se pretjerano ne brinu kako da najprije do toga dođu i kako to onda poslije čine. Zato on Isusu nudi ‘vlast nad cijelim svijetom‘. I pritom laže da je ‘to sve njegovo‘, a što doista nije. Svijet je Božji, a ljudi, anđeli i đavoli su stvorovi koji u tom svijetu na svoj način žive. ‘Pokloniti se đavlu ustvari znači ‘služiti se prijevarom, lažju i nepravdom‘ kako bi se u svijetu vladalo ljudima.

Isus kaže da se čovjek treba jedino Bogu klanjati, jedino treba božanske vrednote živjeti – i onda će ovaj svijet biti ljepši i čovjek će bolje živjeti. I onda će ljudi znati da ostavljajući trag dobra na ovom svijetu putuju prema sretno vječnom životu – koji mi jednostavno zovemo životom u nebu. Pa neka nam i ovogodišnje korizmeno vrijeme koje smo započeli bude jedno od pomagala da u ovom svijetu ostavljamo trag dobra i da sretnu vječnost postignemo. Bit će to onda jedna plodonosna korizma za nas – za mene i za tebe.