Naše malo darovano za druge Bog čini velikim
17. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2024)
Prošle smo nedjelje lako zapamtili Isusov poziv svojim apostolima da “odu na samotno mjesto i malo otpočinu“. To im je rekao upravo onda kad su imali najviše posla, tako puno da “nisu imali kada ni jesti“. U tim Isusovim riječima kršćani svih vremena prepoznaju njegovu poruku i poziv da si nađu vremena za odmor, za dnevni i tjedni odmor, usprkos svih poslova i briga kojima su okruženi. Svima onima koji bi željeli prigovoriti tom Isusovom pozivu i naputku za odmor, kako se danas mora puno raditi ne bi li se namakla potrebna sredstva za život, dolazi današnje evanđelje koje opisuje Isusovo čudesno umnažanje kruha – kad je Isus sa doista beznačajnom količinom hrane (samo pet kruhova i dvije ribice) nasitio respektabilno mnoštvo od preko 5000 ljudi. Vrlo vjerojatno si danas mnogi misle da je to samo priča koja sve teže “drži vodu“. No, zanimljivo je, kako se u ona vremena nije našao nitko tko bi pokušao osporiti to svjedočenje apostola. Dakle, Isus je doista s malo hrane čudesno nahranio veliko mnoštvo ljudi!
No, kod tog umnažanja hrane treba zamijetiti nešto vrlo važno: kako je Isus ipak htio da i ljudi doprinesu svoj mali udio. Isus je htio 5 ljudskih kruhova i 2 ribice (očito su bile male, a ne onako velike kao u ribičkim pričama) uključiti u svoje čudesno djelo. I kod čudesnog umnažanja hrane u vrijeme proroka Elizeja, kako smo čuli u 1. misnom čitanju, kad su imali samo 20 kruhova i malo kaše a bilo je oko stotinu ljudi, Bog je htio da ljudi sudjeluju sa svojim doprinosom, makar u vrlo malom postotku. Iz ovoga je vidljivo da Bog cijeni svaki, pa i najmanji, ljudski doprinos, kojega onda Bog upotpuni preobilno svojim darom. Moglo bi se reći da su se ovdje svaki puta dogodila dva čuda: prvo je čudo bilo da su ljudi dali ono malo svojega što su imali, i onda se tek dogodilo drugo čudo: da je to malo od ljudi Bog učinio obilnim i preobilnim.
U toj sposobnosti dijeljenja nečeg svoga mi ljudi pokazujemo svoju sličnost s Bogom, po tome mi pokazujemo da nadrastamo druga stvorenja. Po dijeljenju hrane s drugim ljudima mi ljudi pokazujemo da nismo samo lijepo počešljane životinje. Svi oni koji makar samo površno gledaju na TV razne dokumentarne emisije o divljim životinjama mogli su primijetiti da se sve životinje bore za svoj zalogaj hrane… čak i životinje iz istoga gnijezda ili čopora znaju biti vrlo okrutne u čuvanju hrane za sebe.
Kakvu bismo Božju poruku mogli iščitati iz današnjih misnih čitanja? Ta bi se poruka dala izreći u samo jednoj rečenici: “S Bogom je sve moguće!” S vjerom u Boga, s pouzdanjem u Boga ljudi su sposobni činiti prava čuda. S vjerom u Boga čovjek više ne misli da uvijek ima premalo, tako premalo da ni njemu samome neće biti dosta. Bez pouzdanja u Boga ljudi se ne usuđuju niti započeti mnogo toga – i, jasno, onda nikad u tome niti ne uspiju: pa nisu ni započeli, kako će onda uspjeti.
Vjerojatno bismo mogli neki puta prepoznati i sami sebe u onom mnoštvu na zelenoj livadi koje se nahranilo kruhom i ribicama, prepoznati se kako se pitamo: “Ali, što je to za tolike?” Doista, toliko puta smo i mi tjeskobni. Razdiru nas tjeskobne misli što će biti i kako će se završiti neka poteškoća. Moglo bi se bez velikog pretjerivanja reći da smo mi naraštaj koji živi u stalnoj tjeskobi. Svi oni koji su se ovoga ljeta upisivali u nove škole ili fakultete, znaju s koliko je to bilo tjeskobe… Pa onda tjeskoba oko zaposlenja… oko budućeg bračnog druga. Koliko puta smo loše spavali, misleći što će biti s poslom, sa zdravljem, s obitelji? Uz pojedine opravdane tjeskobe ipak se najčešće pokaže da su nam brige bile prevelike i tjeskobe nepotrebne. Da je tome tako svjedoči nam i narodna poslovica koja kaže da je “Jutro pametnije od večeri“, tj. ono što nam sada izgleda neizvedivo poslije će se pokazati ostvarivim – najčešće ne u svim detaljima naših planova i iščekivanja, ali ipak sa sasvim prihvatljivim rješenjima.
Malo prije sam rekao o dokumentarnim emisijama o životinjama koje možemo gledati na TV – kako se nemilosrdno bore za hranu. I još nešto se može vidjeti: kako te životinje odgajaju svoje potomke: kad porastu izbace ih iz gnijezda ili brloga i tako ih prisiljavaju na samostalnost.
Ljudski roditelji ne izbacuju svoju djecu iz kuća, ali ih moraju odgajati za ljude sposobne da preuzmu svoj dio odgovornosti i svoj dio posla. Bilo bi vrlo korisno, vjerojatno ne uvijek i ugodno, propitati svoje roditeljsko postupanje prema vlastitoj djeci. I mogu biti sretni i zadovoljni svi oni roditelji koji vide kako im se djeca razvijaju ne samo u centimetrima, kilogramima i školskom znanju, nego i da postaju ljudske osobe, sposobne primiti na sebe svoj dio posla i odgovornosti u ovom svijetu – kakav jest, jer drugog svijeta ionako neće imati. A, nažalost, nemaju previše razloga za sreću oni roditelji čija su djeca samo velika i lijepa, i moderna.
Kršćanski roditelji trebali bi također pokušavati što je više moguće prenijeti na svoju djecu i kršćanske vrednote. To će nastojati onda ako te vrednote i njima jesu važne. Tu na prvo mjesto svakako spada navijestiti im veliki cilj života koji nam Bog sprema i nudi: vječni život neba, reći im također da imamo pravoga suputnika na putu do tog cilja, a to je uskrsli Isus. A svi naši bližnji i sve okolnosti života jesu naši opći i posebni uvjeti da se do tog životnog cilja stigne. U tom odgoju i rastu u ljudskosti nedjeljna sv. misa nema dostojnu zamjenu.
Dajmo i mi svoje male ‘kruhove i ribice’, a to znači svoje male uspjehe i sposobnosti, da Bog to učini vrijednim: najprije za ovaj svijet, a onda i za nebo.
