Naši bližnji su naše društvo na putu prema vječnosti
26. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2013)
Evanđelje današnje nedjelje, ta Radosna vijest po Luki, prenosi nas u duhu u vječnost: i to u stvarnost neba i u stvarnost pakla. Čuli smo Isusovu prispodobu o zamišljenom razgovoru stanovnika neba i stanovnika pakla. Nije to Isus rekao da ljude zabavi nego da nam ozbiljnu poruku uputi. Stvarnosti neba i stvarnosti pakla toliko su međusobno udaljene da je svaka komunikacija među njima nemoguća. Izrekao je to stanovnik neba Abraham stanovniku pakla riječima: „Između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.“ Dakle, ova prispodoba nema svrhu ljude zabavljati nego im sudbonosnu poruku prenijeti.
Zašto je uopće bogataš došao u pakao? Nigdje ništa ne piše o tome da je do svojega bogatstva došao prijevarom ili otimačinom – u tome nije pogriješio. Iz njegovog zauzimanja iz pakla za svoju braću na zemlji može se zaključiti da mu je do njih stalo i želi im pomoći da i oni ne dođu na to ‘mjesto muka‘. Dakle, i s te strane je bio dobar. U čemu je onda njegov životni promašaj vrijedan pakla?! Početak Isusove prispodobe nam daje odgovor: za siromaha Lazara nije ga bilo briga. A Lazar mu je doista bio bližnji: pa pred njegovim je vratima ležao sav u čirevima. Nije mogao ne vidjeti ga! Bogataš se brigao samo za sebe i za svoje odabrano društvo s kojim se ‘danomice sjajno gostio‘. Pa čak ni sad dok je u paklu on s Lazarom ne želi ‘imati posla‘. Čuli smo da on ništa ne govori Lazaru nego sve svoje riječi upućuje Abrahamu… a neka onda Abraham ‘zapo-vijedi‘ Lazaru da mu pomogne makar samo s ‘kapi vode‘. Možda smo zapamtili s početka prispodobe da je taj Lazar za života na zemlji ‘priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola‘. On je to ‘priželjkivao‘ ali očito nije dobio. Spominjanje pasa koji Lazaru ‘ližu čireve‘ želi nam predočiti krajnju bijedu toga čovjeka – jer za Bibliju su psi posve ‘nekorisne životinje’.
Dakle, bogataš nije ni za života na zemlji primjećivao Lazara pa ga ne primjećuje ni sada. Ne vidi Lazara nego vidi svoje. Ne vidi Lazarovu sudbinu nego se brine za sudbinu svojih. Tako nam ova prispodoba želi reći kako se sućut ne mjeri prema svojima, nego prema tuđima. Točnije, prema siromašnima, bolesnima, ugroženima… O svojima se svatko brine. Čak i s one strane groba i s one strane spasenja. Skrb za svoje ne jamči spasenje. Čovjek se spašava skrbeći se za potrebite tuđince. Siromahe zbog lijenosti ne treba potpomagati jer bi to značilo podržavati ih u njihovoj lijenosti. Pa već prve stranice Biblije govore da su ljudi na zemlji dobili zadatak rada: tu zemlju uređivati i tako Božje djelo usavršavati. Sve što imamo dar je Božje ljubavi nama i zato s tim darom treba tako upravljati da bude na dobro ne samo nama nego i našim bližnjima.
Tako se može reći da pakao počinje u trenutku kada netko zlorabi tuđe slabosti u svoju korist i kada drugog čovjeka pretvara u sredstvo svoga interesa. Drugo obilježje pakla je očekivanje neobičnoga znaka i pojavljivanje mrtvih. Bogataš je svjestan da je znao za Božje riječi u Bibliji ali mu to nije bilo dosta da po tim riječima živi. Zna on da i njegova braća na zemlji sada tako žive. I zato on misli da bi njegovoj braći trebalo ‘nešto jače‘, dolazak ‘mrtvog Lazara‘ – jer je i on tek poslije smrti, kad je vidio Lazara u nebu, spoznao svoj pogrešan život. Zato ‘bogataš iz pakla‘ moli Abrahama za čudesnu intervenciju prema njegovoj braći na zemlji koji žive istim životom kakvim je i on živio.
No vjernik Abraham bolje poznaje raspoloženje takvih ljudi negoli što oni sami sebe poznaju. Takvi ljudi sami sebe zavaravaju. Oni su o ‘svemu čuli’, ‘sve znaju’, ali ništa ne ‘poduzimaju’. Tko misli da bi se ljudi mijenjali kad bi se činila čudesa pokazuje da nije postao vjernik, makar je pokršten i primio je sve uobičajene sakramente.
Bogataš za svoga života nije s ovim računao. Njegov je životni obzor uključivao samo ovozemni život i njegova se skrb svodila na skrb za svoje. Sada, u vječnosti, vidi više i drukčije, ali je njegov pogled i dalje skučen. On i dalje ne razumije i ne spoznaje svoj životni promašaj. Da nije bio okupiran samo brigom za sebe i za svoje, vidio bi Lazarovu potrebu. Siromah Lazar je već za života vidio i svoje stanje i stanje ovog bogataša, ali si nije mogao pomoći. Istina je da siromaštvo, bolest i životne nevolje kriju u sebi spoznaje za koje život u bogatstvu nema oči. Iz sudbine neimenovanog bogataša jasno proistječe poruka da se Božje milosrđe, Božja ljubav, ne može neozbiljno shvatiti kao nešto čime je moguće bezobzirno manipulirati.
Bit ove poruke može se shvatiti samo po vjeri u život poslije smrti. Temelj našeg spasenja je naš odnos prema bližnjemu, koji je uvijek test ispravnosti našega odnosa prema Bogu. Nitko ne može reći da poštuje Boga ako ne poštuje bližnjega svoga.
S ove svete mise nećemo otići s preciznim spoznajama o vječnom životu – ni u nebu ni u paklu – ali se možemo vratiti u svoju svakodnevicu sa sviješću o važnosti: međuljudskih odnosa, pozornosti na bližnjega i truda oko spoznaje istine i zbilje.
