Ne idimo sami kroz život – Isus nam se nudi

7. USKRSNA NEDJELJA

(A-2023)

Mnogi od nas znaju da su na više mjesta evanđelja zabilježila da je Isus molio. Uvijek je to bilo prije nekog važnog događaja za njega samoga ili za njegove učenike. Tako je Isus molio u pustinji punih četrdeset dana prije negoli je započeo svoje javno djelovanje, a molio je također i prije izbora svojih dvanaestorice učenika. Zanimljivo je zamijetiti da i neki ljudi mole samo u nekim važnim trenucima svoga života, onda kad im ‘zaškripi’, kad ponestanu ljudske sile. Onda se moli Božja pomoć jer ljudske su sile preslabe. Znatno manje ljudi moli kad im u živo-tu sve ide po redu i po planovima. Uslišanje molitve pak ovisi o jačini vjere kojom se moli. Naime, Isus je rekao: vjerujte i bit će vam. Opet nam je podsjetiti se da Isus nije činio čudesa zato da probudi vjeru nego je prethodna vjera izazvala čudesa.

Sveto pismo bilježi da je Isus nekad molio u osami pa njegovi učenici nisu ni čuli ni znali što to Isus moli. Zabilježene su one Isusove molitve koje su bile važne za njegove učenike – i onda su oni i mogli i trebali čuti što to Isus za njih moli. Današnja molitva zabilježena u evanđelju jasno pokazuje da je namijenjena za njegove učenike. Tako su učenici čuli da Isus razgovara sa svojim nebeskim Ocem u njihovu korist. Ta molitva je u stilu razgovora.

U toj molitvi-razgovoru učenici su najprije čuli da je Isus za svoga života na zemlji ispunio zadatak koji mu je nebeski Otac dao za ljude. Riječima i djelima Isus je pokazao veliku Božju ljubav prema ljudima. Znamo da je Isus naučio svoje učenike poznatu nam molitvu Očenaš. Dakle ljudi Boga smiju zvati ‘Ocem’ – i to je jedina molitva koju je Isus naučio ljude. Sve druge molitve sastavili su ljudi. A ljudsko iskustvo nam govori da je otac netko tko svojim životom i radom pokazuje ljubav prema svojima. Dakle i u molitvi Očenaša mi priznajemo da nas Bog ljubi i brine se za nas. I kao što dobri zemaljski otac ne čini sve umjesto svoje djece, nego ih uči što i kako sama djeca moraju činiti. Zemaljski očevi su pri tom učenju svoje djece više ili manje strpljivi, dok je nebeski Otac prema svojoj djeci – nama ljudima – beskrajno strpljiv. Ta ljubav Božja išla je do ‘davanja života’ za ljude: kako ne bi bilo nikakve sumnje i nedoumice da li Bog ljude voli ili ih gnjavi nemogućim zahtjevima.

Isus zna kako će njegovi učenici uskoro morati nastaviti njegovo djelo. Zato kao Bogočovjek na neki način podsjeća svoga Oca da ih treba u tome podržati. To Isus čini jasno i glasno ne zato kao da Bog Otac to ne bi znao, nego da njegovi učenici čuju na svoje uši da u tom poslu propovijedanja neće biti sami. Bili su oni tri godine u Isusovoj školi i mnogo su toga čuli i vidjeli, ali će im trebati prave odvažnosti o tome svjedočiti. Osobito onda kad će doživljavati odbijanja i otvorene prijetnje. Da to nije bilo šaljivo jasno nam pokazuju mučeničke smrti svih apostola – osim jednog jedinog: Ivana. Samo je on umro prirodnom smrću, ali u pritvoru na otoku Patmosu.

U 1. misnom čitanju smo čuli kako su svi učenici jakost i hrabrost naviještanja radosne vijesti o Božjoj ljubav tražili u molitvi. Naime, bili su u posve nezavidnoj situaciji: Isus je uzašao na nebo, vidjeli su to svojim očima, i više im se ne ukazuje vidljivim na njihovim nedjeljnim sastancima. Dakle, Isusa nema da potraže od njega savjet i potporu, a oni ne znaju što i kako dalje. Uz učenike u molitvi su sudjelovale i neke žene, od kojih se poimence spominje Isusova majka Marija. Nije nam zabilježeno što su molili, a oni sami nisu znali dokle će trebati moliti da budu uslišani. Sveto pismo tek napominje da su bili ‘jednodušno postojani’.

Ljudi našega vremena posve su drukčijeg životnog opredjeljenja: sve bi htjeli odmah i sada. Napredak znanosti i tehnike doista i omogućava brže postizanje željenog rezultata u materijalnim stvarnostima. Tako se neusporedivo brže stigne iz jednog mjesta u drugo raznim prijevoznim sredstvima negoli je to uspijevalo ljudima ranijih vremena. A o širenju vijesti da i ne govorimo: gotovo odmah saznajemo što se događa u sasvim drugim krajevima svijeta. To nerijetko ima i loše posljedice: naime kako često slušamo vijesti iz dalekih krajeva koje nema-ju nikakva utjecaja na naš život i jednostavno ih zanemarimo, pa onda prečujemo, zanemarimo i vijesti iz naše okoline koje imaju, ili bi trebale imati utjecaja na naš život. K tome sve današnje vijesti već će sutra prekriti nove vijesti – i tako se naviknemo: čuti i prečuti i ono što bi stvarno trebali čuti i onda nešto i učiniti.

Dakle, u postizanju ljudskoga dostojanstva nismo tako uznapredovali. Štoviše, nerijetko se čini da znanost i tehnika ljude više čine sebičnima, samoživima, i drugi ih zanimaju tek utoliko ako mogu od njih imati neke koristi.

Zato Isus moli za svoje učenike da ne budu takvi, da budu nositelji i navjestitelji ljudskog dostojanstva. Tako da ljudi žele i mogu trošiti i potrošiti svoj život i svoje sposobnosti i za boljitak i sreću i drugoga, svoga bližnjega, a ne samo za svoj užitak i samo za svoj standard. Takav život kršćana postaje prepoznatljiv u sredini u kojoj kršćani žive. Tužno je i nije ostvarena Isusova molitva iz današnjeg evanđelja, ako kršćani žive kao i svi drugi – ako nisu prepoznatljivi da su Isusovi učenici. Dajmo se prepoznati da smo Isusovi učenici ovog 21. stoljeća.