Ne izgleda kao kralj, a pravi je i jedini Kralj

K R I S T   K R A LJ

(B-2021)

Biti kralj, vladati najprije samim sobom a onda i drugima – prepoznatljiva je ljudska želja. Počelo je to u samim počecima čovječanstva, slikovito govoreći još u raju zemaljskom. Počelo je nadmetanje, ako hoćete borba ‘tko će upravljati svijetom i ljudima‘. Hoće li to biti po Božjim ili po ljudskim pravilima. Prve stranice Biblije nam nose poruku da je Bog stvorio svijet i ljude. Ljudi su od Boga, svoga Stvoritelja, dobili zadatak ‘sebi podvrgnuti zemlju‘, danas bi rekli ‘upravljati resursima‘. Pritom su ljudi dobili praktički potpunu slobodu: sve smiju, sve – samo ne smiju određivati ‘što je dobro i što je zlo’. To je ona slikovita zabrana uzimanja plodova s ‘drva spoznaje dobra i zla’. A znajući premalo latinski jezik, na kojem je dugo vremena bila pisana Biblija, neki su to drvo spoznaje dobra i zla pretvorili u drvo jabuke. Jer se jabuka i zlo na latinskom jeziku slično zove – ne isto nego slično. I ne znamo kako je taj ‘rajski život’ dugo trajao da bi se onda pojavio zavidnik ljudske sreće: đavao. Đavao je ljudima šapnuo da tom zabranom Bog ne pomaže ljudima: kako bi oni ljepše i bolje živjeli, nego da Bog tako želi zaštiti sebe i obraniti svoju moć. I da ne duljim: znamo kako je to u raju zemaljskom završilo: čovjek je spoznao da je gol i htio se pred Bogom skriti.

No, to nadmetanje što je dobro i što je zlo zapravo i nije završilo u raju zemaljskom, to traje kroz cijelu ljudsku povijest. Ljudi žele biti najprije potpuno slobodni u upravljanju samima sobom, svojim životom, a onda ako je prilika: i životima drugih ljudi. To i ne bi bilo tako loše kad ljudi ne bi bili sebični: pa svatko vuče na svoju stranu. Odatle svađe i neprijateljstva: među ljudima kao pojedincima, pa onda grupama ljudi i na kraju među državama i narodima.

I u takvu burnu ljudsku povijest, u takvo ponašanje ljudi, uključio se je i sam Bog. I to ne kao uzvišeni gospodar nego kao zaljubljeni sluga. Od samoga početka ulaska u ljudsku povijest, u život ljudi, Bog je tražio pristanak i suradnju ljudi. Zbilo se to najprije u Nazaretu kod djevojke Marije i odmah zatim i kod njezinog zaručnika Josipa. Njihov odgovor Bogu bio je pozitivan… ne bez teškoća, ali pozitivan. Uključili su sebe u Božji plan. I svojim marom, živeći radosti i teškoće, i Marija i Josip ispunili su Božji plan do kraja: Božjeg su Sina Isusa ‘postavili na noge’.

Iz nedjelje u nedjelju kroz evanđelja saznavali smo i pratili Isusovo djelovanje među ljudima. Već smo puno puta čuli kako su Isusa redovito pratila mnoštva ljudi. Zaneseno i oduševljeno slušali su što Isus priča i zadivljeni su gledali što Isus čini: čudesa na ljudima i prirodi. I mnogi su se ponadali da je taj Isus onaj obećani Spasitelj kojega židovski narod stoljećima i tisućljećima čeka, a obećan je odmah nakon čovjekova udaljavanja od Boga, još u raju zemaljskom. Mnogi proroci i pravednici Staroga zavjeta održavali su u židovskom narodu vjeru, nekad čvršću nekad slabiju, da će Spasitelj stvarno jednom doći jer Bog ne može lagati, ne može ne ispuniti svoje obećanje. Obećanje dano još u raju zemaljskom, odmah nakon što su ljudi Boga odbacili.

I tako je to trajalo tri godine. Tri godine je Isus kao Bogočovjek hodio zemaljskim putovima Palestine. Najpoznatiji pratioci Isusa bili su njegovih dvanaest učenika, koji su kasnije postali apostoli, a to znači Isusovi izaslanici s radosnom vijesti ljudima: da ih Bog neizmjerno ljubi. Nedavno smo u evanđelju čuli kako su dvojica Isusovih učenika, i to dvojica braće, zatražila od Isusa da u njegovu kraljevstvu jedan od njih bude Isusu zdesna a jedan slijeva. Činilo im se da je blizu trenutak uspostave Isusovog kraljevstva pa su si htjeli osigurati dobre položaje u tom kraljevstvu. Onda su se ostala desetorica Isusovih učenika rasrdila na ovu dvojicu braće što se usuđuju nešto takvoga tražiti od Isusa. Očito su se i oni nadali nekom dobrom položaju u Isusovom kraljevstvu. Pa i mi u naše vrijeme slušamo svađe političara: jedni drugima predbacuju: što sada čine, a ovi im odgovaraju: a što ste vi činili. E, to je ona sebičnost ljudi zbog koje oni sami ne mogu određivati što je dobro i što je zlo – i to je Bog zabranio ljudima od samih početaka, od raja zemaljskog.

U današnjem evanđelju susrećemo Isusa pred Pilatom. On je bio namjesnik rimskoga cara u čije je ime upravljao pokrajinom Palestinom. Isus je pred Pilatom bio optužen da se ‘pravi kraljem’. Kad je Pilat vidio u kakvom je tjelesnom stanju Isus došao pred njega, izudaran i popljuvan, bio je iznenađen optužbom. Vrlo je vjerojatno Pilat ponešto čuo i o Isusovom djelovanju, propovijedanju i čudesima, i u tome nije prepoznavao nikakvoga kralja. Pilat bi valjda prije u Isusu vidio nekog čudaka negoli kralja. Zato ga je pitao: „Ti li si židovski kralj?“ Kad ga je Isus pitao da li on to govori sam od sebe ili su mu to drugi rekli, Pilat je odgovorio da je to čuo od židovskih starješina i mnoštva koje ga je dopratilo do Pilata. Pilat sam po sebi, po onome što je vidio i čuo, nikada ne bi rekao da je Isus kralj.

Isus je odgovorio da on jest kralj, ali da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Pa to je jasno, nastavlja Isus, i po tome što se njegovi pristaše, pa ni sami najbliži učenici, uopće ne bore za njega – svi su ga ostavili! Inače je poznato da kraljevi, i vladari raznih imena, imaju vojsku i policiju koja štiti: i njih same i njihove države. Isus nema ništa od toga. Isus je kralj koji svjedoči za istinu. Istinu da Bog ljude ljubi. I tko je god od istine sluša njegov glas.

Ništa od toga nije Pilat razumio. No, da smiri situaciju udovoljio je zahtjevima poglavara i brojnog mnoštva. Lakše mu je smaknuti jednoga čovjeka nego se boriti s mnoštvom nabrijanih ljudi. I danas se sve vlasti svijeta boje tzv. ‘događanja naroda’, raznih demonstracija velikih mnoštva ljudi. Drugi opet te iste vlasti gorljivo podržavaju. Dakle ništa novo pod suncem od raja zemaljskog do naših dana. Istina je da Bog najbolje pozna čovjeka, svoga stvora, i sam je postao i Čovjekom da bi taj čovjek što bolje razumio Boga. Mi kao kršćani pripadamo dobrom vođi – Kristu – dobrom kralju – Kralju svega stvorenoga. Slijedimo ga u prolaznom životu ovim svijetom da bi bili s Njim i u vječnosti neba.