Ne živimo uzalud i nebo je naše

33. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2020)

Tema današnje Božje poruke može se izreći samo s dvije riječi: darovi i odgovornost. Svi su ljudi dobili neke darove i svi su odgovorni kako te darove koriste. To je osobito jasno rečeno Isusovom prispodobom o talentima koje je gospodar dao svojim slugama. A i 1. misno čitanje iz Knjige Mudrih izreka govori o darovima i odgovornosti između muža i žene.

Danas je velika većina sudionica nedjeljnih sv. misa mogla s ponosom slušati to 1. misno čitanje. Bilo bi sad zanimljivo napraviti jednostavnu anketu: koliko bi vas ovdje nazočnih sada znalo u dvije-tri rečenice reći o čemu je bilo riječi u tom misnom čitanju. A prošlo je tek nekoliko minuta otkako smo to slušali. A slušali smo: pohvalu ‘vrsnoj ženi‘. A kako ste vi žene uvijek većina na nedjeljnoj sv. misi, to se sada većina vas može osjećati ponosno i radosno, jednostavno počašćeno. Čuli smo i neke konkretne primjere po kojima je to ‘vrsna žena‘ prepoznatljiva. Danas se mogu navesti neki drugi konkretni primjeri, ali bi se svi primjeri – kako ondašnji tako i sadašnji – dali izreći pojmom: ‘radi marnim rukama‘. Uz istinsku pohvalu ‘vrsnoj ženi‘, pisac Knjige Mudrih izreka nije nimalo nježan kad je u nastavku pohvale napisao: ‘Lažna je ljupkost, tašta je ljepota, žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu‘. Sveti pisac nema ništa protiv lijepih žena… ali samo ljupkost i ljepota nisu dovoljne da neka žena bude ‘vrsna žena‘. A mediji našega vremena doista najviše zamjećuju i prate vanjsku ljepotu… i ne samo žena nego i muškaraca. Brojni modni časopisi i internetske stranice o tome nedvojbeno svjedoče.

Današnje evanđelje pak ističe neke druge vrijednosti čovjeka kojega proglašava ‘dobrim i vjernim slugom‘. Naše uši nerado slušaju govor o slugi i služenju, to nam djeluje nekako zastarjelo, slabo i ponižavajuće – pa onda nije ni poželjno. Puno je više poželjno biti gospodar i gospodariti negoli biti sluga i služiti. Zato nam valja dobro razumjeti današnje evanđelje: tko je to gospodar i tko je dobri i vjerni sluga. A čuli smo i da je netko bio proglašen ‘zlim i lijenim slugom‘.

Valja nam odmah razumjeti da je gospodar koji dijeli talente svojim slugama ustvari Bog koji dijeli sposobnosti ljudima. Otprve nam je valjda jasno da svi ljudi nemaju jednake sposobnosti. Neki ljudi mogu s lakoćom činiti nešto što neki drugi ne mogu ni da se cijeli život trude i vježbaju. I istinsko je zadovoljstvo i sreća kad čovjek radi ono za što je obdaren: ono što zna i može.

Važno je zamijetiti da ona prva dvojica marljivih nisu dugo čekali i razmišljali što činiti nego su se odmah dali na posao. Nerijetko mnogim ljudima veliki dio života prođe u čekanju ‘prave prilike‘. Reći ću samo jedan primjer, jako prepoznatljiv za naše vrijeme: mladi čekaju pravu priliku za osnivanje obitelji i rađanje djece. Dugo su dugo ‘na probi‘. I onda se na to tako priviknu da im je nepotrebno – i pomalo bedasto – vjenčati se: da bi tako onda i stvarno i službeno stvorili obitelj. I tako prođu sve prave prilike i dođu ‘prave godine‘, a oni su još ‘na probi‘.

Osim odlučnosti u početku posla ova su dvojica bili i marljivi ljudi pa su udvostručili dobiveno. Nisu bili jednako obdareni, ali su bili jednako marljivi: svaki je udvostručio dobiveno. Zato pred Bogom ne prolazi žalopojka da su neki drugi dobili više na što se onda nadovezuje i maštanje što bi mi sve činili da smo u takvim životnim prilikama. Svatko od nas je u svojim životnim prilikama, svatko od nas ima svoje sposobnosti i važno je, bit ćemo pitani od Boga – Bog je gospodar našega života – što smo s tim činili i što smo s tim postigli?! Pa najjednostavnije bi se valjda moglo reći ovako: tamo gdje živim, tamo gdje radim… jednostavno mora biti ljepše i bolje zato što ja tu postojim… negoli bi bilo da mene tu nema.

Jer Bog nas nije stvorio da budemo pasivni, da budemo samo korisnici ovoga svijeta i da ništa ne doprinosimo poboljšanju ovoga svijeta. I evanđelje bilježi da je ‘Isus prošao zemljom čineći dobro‘. Isus se nije štedio među ljudima, nije se povlačio pred zlom i nepravdom… grešnike nije osuđivao nego ih je pozivao na obraćenje i rado im je opraštao. Zli i lijeni sluga, kako ga je prozvao sam gospodar, čvrsto se držao svoje sigurnosti da ne pogriješi, da ne izgubi dobiveno, ali tako  nije ničim ni doprinio boljitku svijeta.

Gospodar je slugama dao imetak u obliku talenata jer je u njih imao povjerenje. Taj gospodar je zapravo sam Bog koji je stvorio ljude i u povjerenju im dao zadatak da ‘vladaju svim stvorovima‘ – kako to i piše na prvim stranicama Biblije. I doista se mnogo toga među ljudima odvija u znaku povjerenja. A povjerenje traži i odgovornost, odgovornost prema ljudima i prema svom poslu kojim se bavimo. A odgovornost nosi sa sobom i obvezu. Svatko je primio neke sposobnosti koje sa sobom nose i obvezu te sposobnosti upotrijebiti na dobro. netko je sposoban za liječnika, netko za zidara, netko za vozača, netko za svećenika… i za tolika druga zanimanja kojima se ljudi bave.

Onaj ‘zli i lijeni sluga‘ propustio je učiniti i ono malo dobra koje je mogao učiniti. I u tome uopće ne zamjećuje svoju odgovornost nego krivicu za nečinjenje, za lijenost, prebacuje na drugoga. Nerijetko ljudi opravdavaju sami sebe lošim životnim prilikama i maštaju što bi sve učinili da su u nekim drugim prilikama. Ali druge prilike nisu tvoje prilike, druge prilike su za druge ljude.

U novom broju GK-a ima jedna priča poučna za one koji ne čine ništa. Ta priča kaže da je u paklu bilo još samo jedno slobodno mjesto, a pred vratima je čekalo još puno zlih ljudi. I da se to zadnje mjesto popuni s najgrešnijim čovjekom u preslušavanje se uključio sam Sotona, glavni đavao. I ispitivao je ljude što su lošega učinili za života. Svatko je imao neku svoju priču, s većim ili manjim zlodjelima. No, jedan je čovjek odgovorio: „Nisam učinio ništa.“ Sotoni je bilo jako čudno kako taj nije učinio baš ništa, pa zatraži da ukratko ispriča svoj život. I kaže ovaj čovjek: „Pa stvarno ti ja nisam učinio ništa. Gledao sam kako ljudi zlostavljaju druge ljude, ali ja nikad nisam u tome sudjelovao. Opažao sam nepravdu, glad, ropstvo, tlačenje, u svemu sam bio podalje i samo sam promatrao… ali se nisam miješao, nisam ni prstom maknuo:“ „Stvarno nisi nikad ništa učinio“ i dalje se je čudio sotona. „Ma, kažem ti, ništa! Ne, nisam ništa učinio!“ „E, onda ovamo, sine moj. Tebi sigurno pripada ovo zadnje mjesto u paklu!“

Ova je priča dobar poticaj da nešto učinimo u životu.