Nebo daje pravi smisao i vrijednost ljudskom postojanju

UZAŠAŠĆE – SPASOVO

(B-2021)

Mnogima je poznato da današnji blagdan Isusova uzašašća u nebo nosi još i naziv ‘Spasovo’. Da bi čovjek osjetio spas od nekoga ili nečega onda prije toga mora iskusiti ugrozu, životnu ugroženost od nekoga ili nečega. Nešto slično kao kad čovjek tek u bolesti spozna kako je lijepo ‘biti zdrav’. Dok smo zdravi najčešće i ne zamjećujemo blagodat zdravlja. Tako je i uskrsli Isus uzašašćem u nebo bio spašen od svih ljudskih podmetanja i zločestoće. Krajnji domet te ljudske zločestoće odveo je Isusa i na križ, taj grozni i sramotni način umiranja. No, ta smrt na križu nije bila splet nesretnih okolnosti nego žrtva iz ljubavi. Takva velika ljubav bila je nagrađena uskrsnućem i zato je Isus svojim učenicima dao zadatak da tu vijest o Božjoj ljubavi i uskrsnuću prošire cijelim svijetom. Na tom zadatku Isusovi učenici neće biti sami, imat će potporu s neba: događat će se čudesa, popratni znakovi – kako je Isus i obećao u današnjem evanđelju.

Mi kršćani smo sada ti Isusovi učenici na tom zadatku: da riječima i životom pronosimo svijetom radosnu vijest o Božjoj ljubavi prema ljudima. A prate li i danas Isusove učenike, nas kršćane, ti popratni znakovi, događaju li se čudesa? Onako, na prvu: izgleda da se ne događa ništa čudesnoga. Važno je podsjetiti se da je i Isus činio čudesa tek onda kad je tome prethodila vjera. Dakle, Isus nije činio čudesa zato da ljudi povjeruju nego je činio čudesa kad su ljudi vjerovali da Isus to može učiniti. Neki put je to bila i vjera prijatelja onoga tko je bio potreban Isusovog čuda. To je bilo osobito očito u primjeru kad su prijatelji donijeli k Isusu gluhog mucavca. Taj je čovjek očito mogao hodati, bio je gluh i mucao je, dakle je mogao hodati, ali nije htio ići k Isusu jer nije vjerovao da mu Isus može pomoći. Prijatelji su vjerovali pa su ga jednostavno donijeli k Isusu, prisilili su ga. I čovjek je ozdravio. Ozdravio je zahvaljujući vjeri drugih.

Evo kako mi kršćani danas možemo svojom vjerom donijeti malu promjenu u naše društvo. Promjenu koja će biti pravo čudo. Naime, opet se pred izbore pojavilo obećanje ukidanja radne nedjelje za trgovine. To se obeća pred svake izbore i – i svjedoci smo: obećanje se ne ostvari. Zato mi kršćani možemo pomoći da se to ostvari: jednostavno ne idimo nedjeljom u trgovinu pa će naša vjera pomoći brojnim trgovcima da nedjeljom ne moraju raditi. Tako ćemo pomoći i našim političarima jer neće trebati donositi zakon koji onda srdi vlasnike trgovina, ne trgovce, jer ako mi kršćani izostanemo iz trgovina – a ima nas više od 50 % – vlasnici će sami zatvoriti jer neće biti zarade od malog prometa. Naša vjera će napraviti pravo čudo. Moramo vjerovati kao i oni prijatelji gluhog mucavca.

Isusovo uzašašće u nebo pokazuje da život ljudi ima smisla jer ne traje samo od rođenja pa do smrti – od kolijevke pa do groba – već ima neprolaznu vrijednost jer se po uskrsnuću pretvara u vječnost neba. S tom vjerom: u vječnost neba, ljudi mogu živjeti i velike poteškoće, a da ne upadnu u očaj. Onda ih kroz životne poteškoće i nevolje nosi vjera da je na kraju životnoga puta na zemlji vječni život neba.

Vječni život neba je Božji dar ljudima koji taj dar žele primiti. Mnogi ljudi s tim darom vjere žive cijeli život, od djetinjstva do smrti, pa su im zato životne radosti veće i životne teškoće manje – jer vjeruju u krajnji pozitivni ishod ljudskog života. Po Božjem daru može netko taj dar vjere primiti i na samom kraju života na zemlji – kad mu je već duša na jeziku – i vječnost će mu biti sretna u nebu.

No, moguće je i odbiti ponuđeni dar vjere, i tako samog  sebe u vječnom životu isključiti iz neba. To je pakao, to je vječna muka o promašenosti ljudskog života, promašenosti do koje nije trebalo doći, i koja se više nikako ne može ispraviti.

Zato i za nas današnje kršćane vrijedi poziv anđela pri Isusovu uzašašću, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju, da ‘ne stoje i gledaju u nebo nego neka se prihvate posla‘: neka životom, riječima i djelima, svjedoče one vrijednosti života koje je živio i propovijedao Isus. Jer i nas, kroz radosti i teškoće života, treba nositi i podupirati Isusovo obećanje da će ponovno doći i uzeti nas k sebi, da i mi budemo gdje je on. A kad će to Isus doći i uzeti nas k sebi mi ne možemo, a i ne moramo znati. Najmanja je korist, zapravo nikakva, možda početi razmišljati i računati kad će Isus ponovno doći na svijet i kad će taj svijet završiti svoje postojanje takvo kakvo je sada. Po svakoga čovjeka uskrsli Isus dolazi u času tjelesne smrti, onda kad naš ljudski život prestane na ovome svijetu. To je za nas presudno: da onda kad to bude, za to budemo spremni. Naravno, ako netko već u svom zemaljskom životu živi vječne vrednote neba, onda je spreman i na svoj prijelaz u vječnost. Zato je Isus ostao s nama po sakramentima, osobito po sv. misi, kako bismo lakše ostali na njegovom putu tijekom zemaljskog života.

A zemaljski život je stvarno prekratak da bi ispunio našu čežnju za vječnosti. Isus nam je uzašašćem pokazao put i cilj – u nebo nam je stići. To je smisao i spas ljudskog postojanja.