Nebo daje snagu za čestit život na zemlji

2. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2013)

Iz raznih životnih okolnosti i s različitim raspoloženjem dolazimo na nedjeljne sv. mise. Čak i oni koji dolaze iz iste kuće posve sigurno nemaju iste živote: svatko je jedinstvena i neponovljiva osoba, sa svojim sposobnostima i karakterom, sa svojim radostima, teškoćama i strahovima. Nemoguće je, a i nepotrebno, taj svoj život ‘ostaviti pred crkvenim vratima‘… pa onda u crkvi na sv. misi ‘biti netko drugi‘ negoli smo to kod kuće, na poslu ili u školi… jednostavno u druženju s našim bližnjima. Jedan poprilično ozbiljan nedostatak ipak bi bio ako bismo na misu došli s raspoloženjem, s očekivanjem ‘da čujem i vidim što su mi danas pripremili‘: što će svećenik propovijedati, kako će pjevači pjevati… tko je došao na sv. misu i kako je obučen?!

Puno bolje, i zapravo jedino ispravno  raspoloženje s kojim se dolazi na sv. misu jest: ‘kako ja mogu sudjelovati‘, kako ja mogu doprinijeti da konkretna sv. misa bude ponajprije slavljenje Boga, pa zahvaljivanje Bogu za ono lijepo što živimo, onda osluškivanje Božjeg nadahnuća za naše postupanje u daljnjem životu… koji već slijedi nakon izlaska iz crkve, i onda – svakako – molitva za Božju pomoć u tim postupanjima. Bez daljnjega: i svećenikova propovijed, i pjevanje pjevača, i lijepo svečano obučeni sudionici misnog slavlja, mogu i trebaju u svemu tome biti pomoć. Ovdje se stariji mogu sjetiti da su naše mame i bake, očevi i djedovi, imali posebnu ‘misnu odjeću‘ – koja se doslovce oblačila samo za misu. I nije jedini razlog bio manjak izbora odjeće, nego se je mnogo više u tome prepoznavao njihov ‘osjećaj za svetost‘ da je ‘misa doista nešto posebno‘ u njihovom životu, tako da zaslužuje i posebnu odjeću. Danas se kod mnogih nekako ‘zametnuo’ taj ‘osjećaj za svetost’ pa se na sv. misu dolazi obučen više ‘po modi‘ negoli obučen ‘za sveto‘. To se osobito primijeti kod slavlja sakramenta krizme kad se u crkvi izvodi prava mala ‘modna revija’ i s dosta se napora ipak zadrži da to bude barem donekle ‘vjerničko slavlje‘ a ne ‘modno izlaganje‘ domaćih cura. Da ima više vjerskog shvaćanja: kako samog sakramenta krizme tako i službe kumstva, bilo bi tu puno manje problema.

Jednu nevjerojatnu stvarnost i pravu svečanost za ljude doživjela su trojica apostola uz preobraženog Isusa na nama nepoznatom brdu – kako smo to čuli u današnjem evanđelju. Veliki je problem bio apostolima opisati tu njima doživljenu stvarnost ljudskim pojmovima. Pod vodstvom Duha Svetoga, a i po čisto ljudski shvaćajući da neće moći dobro te nebeske stvarnosti ‘prereći‘ u ljudskim pojmovima, apostoli su to izrazili nevjerojatno skromno, u svega jednoj rečenici: „I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.“ K tome se apostolima dogodilo nešto neobično, nevjerojatno, za što bi trebali dobiti opomenu: umjesto da netremice promatraju što se zbiva i da vrlo pozorno slušaju o čemu s Isusom pričaju Mojsije i Ilija, njih je ‘svladao san‘. Izgleda da je to sve što se događalo jednostavno premašivalo sposobnost njihova shvaćanja – kapacitet ljudske pameti – pa su, spašavajući svoju pamet, jednostavno ‘utonuli u san‘. Da si ‘sačuvaju pamet’ od nerazumljive stvarnosti, oni su se jednostavno iz te stvarnosti isključili! Pa i mi se često tako ponašamo: kad nešto ne razumijemo, kad nešto ne možemo shvatiti, onda i prestanemo o tome razmišljati uz jednostavno opravdanje samih sebe: ‘Pa kak’ bude, nek bude‘.

A da je apostolima očito bilo lijepo unatoč svem tom nerazumijevanju onoga što se zbiva, pokazuje prijedlog apostola Petra da za Isusa i nebeske goste Mojsija i Iliju ‘naprave tri sjenice‘. Očito je apostol Petar htio da ta nevjerojatna stvarnost potraje što duže. Evanđelist Luka je zapisao da u tom času apostol Petar ‘nije znao što govori‘. Jednostavno je apostol Petar pomiješao božanske i ljudske stvarnosti. Koliko je čuđenja i nerazumijevanje svega dogođenog bilo u glavama ove trojice apostola pokazuje i zadnja rečenica današnjeg evanđelja: „Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.“ Kako da nekom pričaju o onome što ni sami nisu razumjeli?! Makar danas često ljudi pričaju i nude rješenja o stvarnostima koje ni sami ne razumiju, ali si oni sami misle da su našli genijalno rješenje. Nuđenje sve novijih i novijih rješenja jasno pokazuje da ona prijašnja nisu bila ispravna, a kamoli genijalna.

A to što su ova trojica apostola doživjela na ovom brdu preobraženja, trebala im je biti velika pomoć u ‘preživljavanju‘ stvarnosti koju će uskoro doživjeti s Isusom na jednom drugom brdu: na Kalvariji. Negdje duboko u njima ostat će upisana ova Isusova ‘nebeska stvarnost’. I apostol Pavao je napisao u svojoj poslanici, koju smo malo prije čuli, kako je ‘naša domovina na nebesima‘ – i ta će ‘nebeska domovina’ postati naša životna stvarnost kad po uskrsnuću i mi budemo preobraženi. Svjestan je apostol Pavao da mnogi ljudi njegova vremena jednostavno ne računaju s tom ‘nebeskom domovinom’. A tako je i s ljudima našega vremena. Zato su u ovo naše vrijeme mnogi ljudi nedjeljom u trgovačkim centrima, a nisu na susretu s uskrslim Isusom. Makar će ti ljudi bez brige reći da su kršćani. Izgleda da će u nekim ‘boljim vremenima‘, kad u našoj domovini budu veće plaće, trebati kod nas uvesti i ‘osmi dan’ u tjednu. Jer ako sada naši ljudi ne mogu u šest dana potrošiti svoje mizerne plaće – pa moraju kupovati i nedjeljom – kako će onda to moći potrošiti kad plaće budu velike?! Apostol Pavao se ne libi reći da je tim ljudima ‘svršetak propast, bog im je trbuh, a slava u sramoti‘. Pa bez Božjeg dara vječnosti – te domovine na nebesima – čovjek doista nema drugu budućnost nego propast u smrti: kad će sva ta zemaljska dobra posve sigurno ostaviti.

Nama, koji sudjelujemo u nedjeljnoj sv. misi, taj susret s uskrslim Isusom pomaže da ove svoje ‘zemaljske stvarnosti’ koje sada živimo nekako povežemo s ‘nebeskim stvarnostima’ kojima idemo. I ne možemo uvijek sve svima objasniti, pa neki puta ni samima sebi, ali ipak nekako osjećamo da je dobro ‘tako živjeti’ – živjeti na zemlji a biti usmjeren u nebo.