Neizmjerna je ljubav Božja

5. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2021)

Kad nas netko ili nešto zanima, ali onako jako zanima, praktički nema zapreke da to ne postignemo. Ljudi našega vremena imaju na raspolaganju razne internetske tražilice koje nude rješenja za mnoge probleme i odgovore na brojna pitanja. Ta laka i brza dostupnost svemu i svačemu zapravo često ljude čini nestrpljivima u konkretnom životu. Jer na internetu pritisneš prave ili nacrtane tipke… i odgovor je tu u roku: ‘odmah’. A u stvarnom životu s ljudima to baš i nije tako, pa se rađa nestrpljivost i nervoza. To bude posebno velika nevolja u školi: pa se učitelji žale da učenici ne mogu duže vremena biti koncentrirani na ono što se uči. Učenicima je jednostavno jedan školski sat predugi za obradu iste teme – pa oni bi na internetu kroz to vrijeme prošli već toliko toga zanimljivoga.

Mnogo toga zanimljivoga o Isusu očito su čuli ‘i neki Grci’, kako smo to čuli u današnjem evanđelju. Tada nije bilo ni interneta ni televizije pa ti ljudi nisu u okupljenom mnoštvu mogli prepoznati Isusa. Imali su sreće pa su se obratili jednom od Isusovih učenika, Filipu. Zanimljivo je kako Filip nije sam prenio tu želju stranaca Isusu nego je potražio Andriju, drugog Isusovog učenika… i onda su skupa otišli Isusu da mu prenesu želju ovih nepoznatih stranaca.

I onda se događa nešto neočekivanoga: umjesto da te strance Isus zadivi nekom lijepom prispodobom pa čak i nekim čudom… Isus počne govoriti o služenju i smrti. Isus doista govori jednu prispodobu, ali ne baš ugodnu za uši. To je prispodoba o ‘smrti pšeničnog zrna koje donosi obilat rod’. Bez smrti toga zrna… nema novih zrna! Za neko vrijeme trajno propada. Ta prispodoba treba pomoći shvatiti ljudsku stvarnost kako ju je zamislio samo Bog, Stvoritelj ljudi: da ‘izgubiti život’ u stvari znači ‘ponovno ga zadobiti’. U nimalo nježnijem  tonu Isus nastavlja: ‘Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj  život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni‘. To su doista riječi  koje paraju ljudske uši. Jer naše ljudsko iskustvo je drukčije:  čuvaj si život kako najbolje znadeš. Ono najbanalnije: nemoj se ti zamarati poslom ako ga može učiniti netko drugi. Evo, u ovoj toliko razglašenoj opasnosti od zaraze virusom već godinu dana  slušamo i čitamo: ‘čuvaj svoj život i život drugih tako da ne ideš u veća  društva, pa nosi masku na licu, i čim prije daj se cijepiti‘. Premda ništa od toga nije baš sigurno, nema garancije, da će te sačuvati od zaraze.

Isusove riječi da ‘tko izgubi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni’ nose nam poruku da naše ljudsko iskustvo ipak nije sva stvarnost ljudskog života. Postoji nešto što nadvisuje, daleko nadvisuje, našu opipljivu i doživljenu stvarnost. Na prvi pogled te Isusove riječi bile bi jako zbunjujuće da se nije dogodilo Isusovo uskrsnuće: koje je postalo temelj svih ljudskih uskrsnuća. Isusovo uskrsnuće usmjerava ljudski život prema vječnosti. Nakon Isusova uskrsnuća u tim riječima prepoznajemo poruku radosne vijesti da Bog želi nas ljude imati trajno uza se – žive i sretne.

Ta nova stvarnost Božjega miješanja u ljudske živote najavljena je već u Starom zavjetu, u Knjizi proroka Jeremije, čiji smo odlomak slušali u današnjem 1. misnom čitanju. Prorok piše o novom savezu između Boga i ljudi. Židovi kojima piše prorok Jeremija znaju za davni stari savez između Boga i židovskog naroda. Znaju za savez koji je sklopljen pri izlasku iz egipatskog ropstva. Riječi toga saveza su Deset Božjih zapovijedi. Taj je savez bio zapisan na kamenim pločama, dakle na tvrdom materijalu, ali je bio vrlo krhak s ljudske strane. Stvarni život mnogih ljudi nije bio u skladu s onim što je na pločama bilo zapisano. Zato prorok najavljuje bitnu promjenu: novi savez bit će upisan u ljudsko srce… dakle u sasvim mekani materijal. Dakako, ovdje srce nije spomenuto kao jedan organ u ljudskom tijelu nego kao izraz za čovjekovu nutrinu: za ono ‘ja’ u svakom čovjeku, za ono ‘ja’ po čemu je svaki čovjek jedinstven, jedan jedini u milijardama ljudi. Kad čovjek svojom nutrinom, svojim srcem, prihvati nekoga ili nešto, onda to traje, onda je to nevjerojatno čvrsto, makar bilo i izvanredno zahtjevno.

Tako bude zanimljivo zamijetiti kako u nekoj obitelji, u nekoj kući, ljudi žive skladno i mirno, a izvana gledajući imaju toliko problema, toliko toga im nedostaje. Opet negdje drugdje u obitelji, u kući, ljudi imaju sve uvjete za miran i zadovoljan život… a opet im ne ide, pa ne ide. Očito su se oni prvi prihvatili srcem, a ovi drugi u tome nisu uspjeli.

Na tom tragu je i pisac Poslanice Hebrejima kad piše kako je ‘Krist sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti’. Svojim srcem, svojom nutrinom Isus je prihvatio ljude toliko da mu je bilo vrijedno trpjeti i umrijeti za njih. Iz Isusova trpljenja i smrti za ljude nastalo je za sve ljude nešto vrijedno: postalo je temelj svih ljudskih trpljenja koja imaju smisla. Nije lako, nije bajno, ali je smisleno. Jer po uskrsnuću dolazi vječni život. Valjda svi ljudi žele dugo, jako dugo živjeti… a živjeti vječno nije samo dugo, jako dugo, živjeti vječno znači da život nema kraja. Eto, tom vječnom životu mi putujemo.