Nek nam Krist bude Kralj našega života

NEDJELJA KRISTA KRALJA

 (B-2018)

Posljednja nedjelja u crkvenoj liturgijskoj godini nosi službeni naslov ‘Nedjelja Krista Kralja svega stvorenoga‘ – skraćeno ‘Nedjelja Krista Kralja’. Danas je ta nedjelja. Budući da su u naše vrijeme ‘kraljevi‘ prilično zastarjeli već i kao pojmovi i još više rijetki kao službe, nije od viška malčice razjasniti bitnu razliku između kraljeva koji su u svoje vrijeme upravljali svojim kraljevstvima i predsjednika i predsjednica koji u naše vrijeme upravljaju državama.

Jedna od bitnih razlika je da se kraljem postaje rođenjem, a predsjednikom ili predsjednicom se postaje izborom. Još veća razlika je da je kralj vlasnik svoga kraljevstva: i zemlje i ljudi – a predsjednik je samo upravitelj državom i ljudima, s više ili manje ograničenja.

Isus je svojim rođenjem kao Sin Božji postao vlasnik svega što je Bog stvorio: svega stvorenoga. A svojim rođenjem kao Sin Čovječji pokazao je koliko mu je stalo do ljudi – tih Božjih stvorova. I kao Sin Božji i kao Sin Čovječji nije baš najbolje prošao među ljudima: rodio se u štali, a umro je na križu. Za kralja je posve neobično i jedno i drugo. A i jedno i drugo pokazuje da mu nije strana i nepoznata svaka ljudska situacija: pa ni ona najgora.

U današnjem odlomku evanđelja susrećemo Isusa, toga Kralja svega stvorenoga, pred jednim zemaljskim vladarom – i to ne baš velikim i samostalnim vladarom. Naime, Isus stoji pred Pilatom, rimskim namjesnikom, a to znači pred čovjekom koji u ime rimskog cara upravlja Palestinom, Isusovom domovinom. Iz kratkog razgovora jednog malog zemaljskog vladara i Kralja svega stvorenoga vidi se očiti nesporazum oko toga ‘tko je kralj‘. Židovi su optužili Isusa pred Pilatom da se ‘pravi kraljem‘ s očitom namjerom da onda Pilat ‘makne Isusa‘ kao konkurenta i Pilatu i rimskom caru.

Isus govori Pilatu njemu najrazumljiviji dokaz da nije konkurencija ni njemu ni rimskom caru: jer se ‘njegove sluge ne bore za njega da ne bude predan Židovima‘. Svaki zemaljski kralj traži od svojih podanika da se bore za njega! Isus govori da je on ‘kralj onima koji prihvaćaju Istinu‘.

Po svemu sudeći Pilat uopće nije razumio što mu to Isus govori pa je presudu nad Isusom donio onako: pravo ‘politički‘. Naime, veliko mnoštvo ljudi tražilo je za Isusa smrtnu osudu, a Isusa nije nitko branio – pa ni sam Isus se nije nešto posebno branio – tako da je ‘za mir u kući‘, tj. u Jeruzalemu i cijeloj okupiranoj Galileji, najjednostavnije bilo posluhnuti one kojih je više i koji su glasniji. Lako ćemo se složiti da nije samo onda to bilo tako… i danas se na isti ili na sličan način donose razne političke odluke. Tako npr. i danas razne tzv. ‘nevladine udruge‘ – od kojih neke imaju manje članova nego što imaju slova u svom nazivu – svojom ‘galamom‘ postignu nešto što ne uspijeva ‘šutljivoj većini‘ jer ta većina jednostavno – šuti.

No, vratimo se mi našem šutljivom i trpećem Kralju svega stvorenoga. Isus je kralj na čijem je kraljevskom dvoru ljudska glad i žeđ, na čijem je kraljevskom dvoru ljudska pogaženost i samoća, bolnički krevet i izgladnjelost mnogih ljudi nepravdama našega svijeta. Isus je čudan kralj koji ne poseže za zemljom, već za ljudskim srcem, da bi kraljevao u čovjeku koji ga prihvati. I svaki njegov ‘podanik‘, a to znači svaki njegov vjernik, sije hrabrost i milosrđe u ljudskosti koju napada mržnja i ravnodušnost ovoga svijeta. Ako to vjernici ne čine, onda nisu Isusovi učenici svoga vremena, makar su pokršteni u njegovo ime. A od ‘vjernika na papiru‘ mala je korist: i njima samima i ljudima s kojima vjernici žive.

Mnogi ljudi našega vremena – dakako i ne samo našega – ne žele se ‘podčiniti‘ Isusu Kralju – dakle Bogu – jer žele biti posve slobodni. Mnogi ljudi kažu, a još više njih misli, da su dosta pametni da mogu slobodno izabirati: što će raditi, kako će živjeti – i da im tu nitko ne treba ‘soliti pamet‘, pa niti sam Bog. No, istovremeno se toliki ljudi svakodnevno podčinjuju npr. modi: nose se potrgane hlače, neobične frizure, muškarci puštaju brade i briju glave… jer je to sada ‘in‘, to se sada nosi, to je sada ‘u trendu‘. U redu, neka je tako. Ali pa to onda znači da nisam slobodan u svojoj odluci jer se povodim za nekim drugim ljudima. A tek političari: kako odmah postanu ‘mali‘ čim im njihov predsjednik stranke nečim zaprijeti… Kad npr. zaprijeti nekome da više neće biti na ‘izbornoj listi‘ ako učini nešto protiv njegove volje… već isti dan potpisuje sve što se od njega traži, premda je malo prije toga bio ‘protiv‘. A svi političari kažu da ‘služe narodu‘ i prije izbora obećavaju da će ispunjavati volju naroda. Nažalost, mnogi od njih te svoje ‘jake riječi‘ ne potvrđuju i svojim ‘jakim djelima‘. Dakako, i drugi ljudi – i mi koji nismo političari – nerijetko ne činimo ono što govorimo, ono što drugima savjetujemo.

Zato je ‘velika stvar‘, i za nas ljude plodonosno, prihvatiti Isusa za Kralja, njemu se podčiniti tako da slušamo njegove riječi, da se odazivamo na njegove pozive, i da se po druženju s Njim jačamo da doista mognemo što više i što bolje činiti ono što nam je posao i zadatak kao Isusovim učenicima ovoga vremena i na ovim prostorima. Imati Isusa za Kralja, biti Isusov podanik – velika je čast i služba, i obveza. I ogromna nagrada: vječni život u Isusovom nebeskom kraljevstvu.