Neka se vidi da smo kršćani
MARIJA BOGORODICA – NOVA GODINA
(C-2022)
Prvi je dan Nove 2022. godine, koje se broje od Isusova rođenja u okolici Betlehema. Već smo sigurno s mnogima izmijenili čestitke s dobrim, s najboljim željama. Još ćemo te čestitke upućivati jedni drugima pri prvim susretima kroz slijedećih desetak dana ove godine. U tim željama sigurno je za većinu bila i dalje će biti najveća želja da u toj godini bude zdravlja, da, najviše zdravlja. Jer, bude li zdravlja… za mnogo toga drugoga već se nekako pobrinemo – dakako s više ili manje uspjeha. Mnogi će sigurno još reći da smo od jučer jednu godinu stariji… premda smo doista samo jedan dan stariji. Mladi i najmlađi se tome vesele… stariji i najstariji baš i ne.
Mi kršćani svaku Novu godinu započinjemo blagdanom Marije Bogorodice. Zašto? Pa s Marijom Bogorodicom je uistinu započelo nešto novo: počelo je razdoblje u kojem se je Bog uključio u ljudsku povijest, u ljudske godine. Uključio se i na način Čovjeka. Prije točno tjedan dana, na Božić 25. prosinca sada već prošle godine, proslavili smo taj iznimni događaj. Već sam hrvatski naziv Božić nosi nam poruku da je veliki Bog postao mali Bog, upravo – Božić. A mala Marija, djevojka iz Nazareta, postala je velika Marija – Velika Gospa. Po Isusu rođenom u okolici Betlehema veliki Bog se je spustio na ljudsku razinu, i to razinu malog djeteta. Tako smo mi ljudi postali sposobni vidjeti, slušati i opipati – Bogočovjeka. I nije nam prvo objavio neku zapovijed ili zabranu, ni veliku ni malu, ni tešku ni laganu, već je kao Dijete zaplakao ljudskim glasom.
Tako počinje čovjekov život: prvim plačem. Jedino Adam i Eva, kako su znakovito nazvani prvi ljudi, nisu zaplakali nakon rođenja, jer se nisu rodili nego su bili stvoreni, ali sigurno su zaplakali kad su izbačeni iz raja zemaljskog. Kako i ne bi: bili su u raju, imali su sve, a htjeli su još više, pa su izgubili sve – zapravo skoro sve. Ostala im je Božja naklonost, ostala im je Božja ljubav. Znamo iz Biblije da su čuli najavu izbavljenja iz te i takve situacije odmah nakon grijeha. Biblija nam svjedoči da se je Bog i dalje trajno zauzimao za ljude, zvao ih k sebi preko brojnih proroka… i kad su ga ljudi slabo razumjeli, slabo posluhnuli – e, onda je Bog opet došao k ljudima na ljudski način.
Već je u Knjizi Brojeva starozavjetni pisac pozivao ljude kako da žive svoje živote: uz potporu Božjeg blagoslova, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. Zazivanje Božjeg blagoslova treba ljudima biti pomoć u svijesti, u vjeri, da svoj život ne žive sami, da nisu napušteni već su od Boga praćeni i podržavani. Zazivanje Božjeg blagoslova u svoj život nije moljakanje Boga da ispuni naše želje, već je to više dozivanje u pamet, podsjećanje, da sve svoje dane živimo pod Božjom brigom… da nismo sami ni onda kad smo od ljudi sami.
Nešto slično zbiva se i u obiteljskom životu kad djeca žive pod brigom svojih roditelja. Malena djeca se bezbrižno igraju, velika djeca uče i pišu zadaće, svjesni da su roditelji tu. I ne moraju djeca stalno propitkivati roditelje što da čine i što da ne čine… niti moraju roditelji stalno djeci govoriti to isto – jednostavno se živi u svijesti da su tu jedni za druge. Tako nekako i Bog prati nas ljude, svoju djecu, u našim životima. Za to smo dobili generalne upute riječima i primjerima brojnih svetih pisaca u Bibliji, a najbolje riječi i najbolje primjere dobili smo od samoga Bogočovjeka – Isusa.
Zato se mnogi kršćani nastoje svake nedjelje s Njim sastati u sv. misi. Prvi koji su susreli Bogočovjeka Isusa bili su pastiri s betlehemskih poljana. Njima su anđeli s neba objavili tko se je to važan rodio – Spasitelj, Krist Gospodin – i onda su ih uputili gdje ga mogu naći: povijenog u jaslama. Pastiri kao neuki ljudi ne bi ništa znali o tom Djetetu da im nije bilo rečeno od anđela – pa su pripovijedali drugima što su o Isusu od anđela čuli. Evanđelje kaže da je Marija, kao brižna majka, to sve pohranjivala u svom srcu i prebirala o njima. To da je ‘prebirala’ o događajima valjda znači da je o tome razmišljala i uspoređivala s onim što joj je rekao anđeo Gabriel u Nazaretu kad joj je donio Božju ponudu da bude Majka Božjeg Sina i ona je tu ponudu prihvatila. Već je onda to bio neobičan događaj, zapravo više čudan, i sad se na tu neobičnost nadovezuje sve ovo što se događa u Betlehemu. Isus je rođen u krajnjem siromaštvu, u štali, na mjestu gdje se inače ljudska djeca ne rađaju, a sada o njemu pjevaju anđeli i pripovijedaju pastiri. Nakon tog susreta s djetetom Isusom pastiri su se vratili svom poslu.
Tako se i mi kršćani nakon susreta s uskrslim Isusom u sv. misi vraćamo svom poslu, svom životu. I mi bi trebali, svatko od nas, prebirati u svome srcu što smo na tom susretu čuli i vidjeli. Dio toga na susretu s uskrslim Isusom se i ne može vidjeti očima niti čuti ušima nego i nama ulazi u srce, u dušu. I tako iz godine u godinu tijekom svoga života sazrijevamo i rastemo u vjeri koju sve više pretvaramo u konkretna djela. Da, trebalo bi se, stvarno bi se trebalo, primjećivati da smo nedjeljom sudjelovali u sv. misi i susreli uskrslog Isusa.
Ovu smo novu godinu započeli tim susretom: pa neka nam to postane ne samo navika nego prava potreba. Bez čestog, možda i redovitog, susretanja s uskrslim Isusom u sv. misi, postat ćemo mlaki i prigodni kršćani. Netko napisa da postoje tzv. kršćani na kotačima: voze ih na krštenje, voze ih na prvu pričest, voze ih na krizmu i na kraju ih voze na kolicima na sprovodu. Da ne bismo bili kršćani na kotačima potreban nam je Božji blagoslov. Potreban nam je i u novoj 2022. godini. Tad će naše napore oko dobra Bog blagosloviti pa ćemo tu godinu i mi jedni drugi moći više sretnom činiti. Tako neka bude.
