Nevjerojatna i istinita vijest: Isus je uskrsnuo

BIJELA NEDJELJA

(B-2021)

         Prebacimo se zakratko u duhu u situaciju koju opisuje današnje evanđelje. Zbunjenost i strah, radost i nevjera životna je stvarnost Isusovih učenika prvih dana nakon Isusova uskrsnuća. O tome nam pripovijeda odlomak današnjeg evanđelja. Krhka početna vjera Isusovih učenika u njegovo uskrsnuće, vjera koja je tek kao slabašna klica bila usađena u njihova srca, bila je na ozbiljnom ispitu pri njihovu susretu s apostolom Tomom. Taj apostol, iz nama nepoznatih razloga, nije bio nazočan kod prvog Isusovog ukazanja. Možemo si tek zamisliti da je kao ozbiljan i poduzetan čovjek krenuo novim putem u život nakon tragičnoga i sramotnoga kraja njegova učitelja i uzora: Isusa iz Nazareta. Kao što ne znamo gdje je bio i što je radio taj tjedan poslije Isusove smrti, ne znamo ni što ga je ponukalo da ovaj put ipak bude u starom društvu jedanaestorice Isusovih učenika. No, znamo, čuli smo kako odlučno odbija povjerovati u to da je Isus živ zato jer je uskrsnuo. Tu vijest on odlučno odbija tako dugo dok se sam osobno ne uvjeri da je Isus uskrsnuo. I to ne samo da se uvjeri pogledom, očima nego i opipom: da opipa Isusove rane s križa. Kao takav sumnjivac i skeptik apostol Toma dolazi u društvo drugih apostola. Toma je posve jasan: dok ne stavi prst u Isusove rane od čavala i dok ne stavi ruku u ranu na boku od koplja – on neće vjerovati da je Isus živ. Neće i gotovo.

Pa baš je dobro da je apostol Toma bio takav sumnjivac i skeptik, jer je sada i nama – i svim kršćanima svih vremena – lakše i sigurnije vjerovati u Isusovo uskrsnuće. Pa u svom odgovoru apostolu Tomi: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“  Isus je i nama čestitao. Jer i mi vjerujemo, a da nismo vidjeli. Sad je jasno, sad je sigurnije, da apostoli nisu vidjeli ono što su htjeli vidjeti nego ono što se je stvarno zbivalo. U ovom događaju s apostolom Tomom vidimo i važnost vjerničke zajednice koja nosi i podupire vjernike koji su u sumnji. Premda još ni svi drugi apostoli nisu bili sigurni da je Isus uskrsnuo, još su se mučili s mislima ‘kako je to moguće’, ipak su kao zajednica bili sposobni nositi jedni druge, pa i takvog sumnjivca kao što je bio nevjerni Toma. Na kraju je taj nevjerni Toma postao prvi vjernik koji je jasno i glasno izrekao svoju vjeru:  „Gospodin moj i Bog moj!“ Po svemu sudeći izgleda da Toma i nije dodirivao Isusove rane – makar je  rekao da je to glavni uvjet  njegove vjere – nego je susret s uskrslim Isusom bio posve dovoljan temelj njegove vjere da  je taj koga vidi i susreće doista onaj Isus kojega je kao životnog učitelja tri godine slijedio. I nije odustao od nasljedovanja i od svjedočenja za uskrslog Isusa niti pred prijetnjom smrti. Svoje svjedočenje za uskrslog Isusa i nevjerni Toma je poput svih drugih apostola zapečatio mučeničkom smrću. Valja nam se podsjetiti da su svi apostoli, osim Ivana, bili ubijeni zbog navještaja uskrslog Isusa.

Sad pak se zakratko prebacimo u duhu u situaciju kakvom je opisuju Djela apostolska u današnjem 1. misnom čitanju. To je posve drukčije raspoloženje od onoga što ga opisuje današnje evanđelje. Tu je opisana radost prvih kršćana. Radost i zajedništvo – jedno srce i jedna duša, kažu nam Djela apostolska – bila je prepoznatljiva stvarnost u životu prvih kršćana. Čovjek današnjice jedva i može vjerovati da su prvi kršćani doista tako živjeli: da im sve bijaše zajedničko i da nitko nije oskudijevao. I da ipak ne budemo previše zavidni tim prvim kršćanima na njihovoj međusobnoj ljubavi i slozi, valja nam se podsjetiti da to nažalost nije dugo trajalo. Već je apostol Pavao u nekim svojim poslanicama morao opominjati te prve kršćane na neslogu i nepravde koje su se pojavljivale među njima. Ipak je čovjek previše ranjen istočnim grijehom a da bi mogao tako lako, samo svojim silama prevladavati sebeljublje i pohlepu.

Pa valjda svatko od nas ima iskustvo da za svoje pogrešne postupke: svoje riječi i djela koja nam ne služe na čast, lakše pronalazimo opravdanja i isprike negoli nam to uspijeva činiti za tuđe pogrešne postupke. Svatko za sebe lako pronalazi olakotne okolnosti koje više ili manje opravdavaju takve pogrešne postupke… i jednako tako za druge ljude lako nalazimo otegotne okolnosti koje uvećavaju njihovu krivnju za pogrešne postupke. Zato je već prvim ljudima u raju zemaljskom bilo zabranjeno da sami određuju što je dobro i što je zlo. To je rečeno onim poznatim nam prizorom zabrane jesti plodove s drva spoznaje dobra i zla. Dakle, nije to bilo nikakvo stvarno drvo s lišćem i plodovima.

I na kraju zavirimo u Poslanicu Ivana apostola u 2. misnom čitanju gdje on piše da je ‘od Boga rođen tko vjeruje: Isus je Krist‘. A vjerovati u Isusa Krista ne znači poznavati njegov životopis, ne znači znati puno toga što je on govorio i činio… vjerovati u Isusa Krista znači živjeti životne vrednote koje je živio Isus. To znači ‘čuvati Isusove zapovijedi’. A Isus nam je ostavio samo dvije zapovijedi: ‘Ljubi Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samoga‘. Kad se ljubi, možda treba reći ‘kad se istinski ljubi‘, onda i ono teško ipak nije teško. To je paradoks ljubavi. Mi smo kršćani na to pozvani. Isus nam daje primjer, a Duh Sveti jakost da sve više i više možemo tako živjeti. A nagrada je: nagrada je život vječni u radosti neba.