Nije dobro da čovjek bude sam

27. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2012)

 Pozornijem slušatelju današnjih misnih čitanja već otprve je jasno kako je bremenita, pa i komplicirana, Božja poruka današnje nedjelje. Kako li je samo obećavajuće zazvučala prva rečenica 1. misnog čitanja, koju pisac Knjige Postanka stavlja samom Bogu u usta: „Nije dobro da čovjek bude sam!“ Posve je sigurno da bi se ogroman broj ljudi svih vremena usuglasio s tom ‘Božjom konstatacijom‘ kako: „Nije dobro da čovjek bude sam!“ I onda smo čuli kako Bog ne ostaje samo na otkrivanju problema nego ga ide rješavati: Bog stvara mnoga druga bića koja sveti pisac jednostavno zove ‘životinje poljske i ptice nebeske‘. No, problem čovjekove samoće time nije bio riješen. Po tim novim stvaranjima bilo je više živih bića na zemlji, ali ta bića nisu bila ‘čovjekovo društvo‘. Zato i danas sve one ‘pudlice i mački‘ kojima su se mnogi naši suvremenici okružili, nisu ‘pravo čovjekovo društvo‘ nego su samo neki ‘lažni nadomjestak‘ i poprilična degradacija, umanjenje čovjekove veličine i dostojanstva. Da bi to zavaravanje bilo veće a manje primjetljivo, mnogi ljudi onda te ‘pudlice i mačke‘ oblače i obuvaju… no oni ipak i dalje ostaju samo ‘pudlice i mački’.

Čovjekovoj samoći Bog je pronašao mnogo, mnogo bolje rješenje. Ljudskim rječnikom rečeno: Bog se je morao malo jače ‘potruditi’ za stvaranje bića prikladnog da bude ravnopravno čovjekovo društvo. Upravo ta ravnopravnost novog ljudskog bića, koje će biti dostojno čovjekovo društvo, izrečena je neobičnim postupkom nastanka tog novog ljudskog bića. Koliko je Bog sada ‘uspio‘ u pronalaženju pravog čovjekovog društva pokazuju ushićene riječi čovjeka koji je do tada bio sam: „Odjednom, evo kosti od mojih kosti, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!“ Kad bismo ove ushićene riječi čovjeka čitali u hebrejskom originalu, tada bismo još jače prepoznali ravnopravnost, jednakost, ovih dvaju ljudskih bića. U hebrejskom se jeziku čovjek zove ‘iš‘, a žena ‘iša‘ – dakle doslovce ‘čovjek i čovječica’ – jer naš hrvatski jezik poprilično pojmovno ‘udalji’ ta dva ravnopravna ljudska bića, nazivajući ih ‘čovjek i žena‘. Nevjerojatnu povezanost tih dvaju ljudskih bića sveti pisac – po Božjem nadahnuću – naglašava završnom rečenicom u opisu stvaranju ljudi: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo“. Tu je završen put stvaranja ljudi: od nezadovoljstva samoćom do ushićenosti novim društvom.

Kad bismo dalje čitali Sveto pismo vrlo brzo bismo naišli na podatak kako je ta ‘divna zajednica‘ muškarca i žene razorena. Dogodilo se to po grijehu ‘odbacivanja Boga‘, kojeg mi jednostavno zovemo ‘istočni grijeh‘, a nakon kojega su ljudi počeli odgovornost i krivnju prebacivati jedni na druge. Bez Boga čovjeku ne ide, jednostavno ne ide mu dobro.

Ako sad preskočimo mnoga stoljeća i tisućljeća ljudske povijesti dolazimo do Isusa i njegovih suvremenika – o čemu nam pripovijeda današnje evanđelje. Farizeji pitaju Isusa: „Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?“ Isus zna da su farizeji upućeni u tekstove Svetoga pisma pa ih najprije pita što su o tom problemu tamo pročitali. U svom odgovoru farizeji navode ‘kako je Mojsije dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti‘. Onda im Isus odgovara da je to Mojsijevo dopuštenje jedna ljudska intervencija u zajednicu muža i žene, intervencija u ženidbu koja je nastala zbog ‘okorjelosti srca‘, ali da je početna Božja nakana bila posve drukčija. U potvrdu te Božje nakane s mužem i ženom Isus navodi riječi Svetoga pisma o stvaranju muža i žene, a koje su nastale prije Mojsijevog dopuštenja. To su riječi s kojima je završilo današnje 1. misno čitanje: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo“.

Da je takva Božja nakana sa zajedništvom muža i žene teško shvatljiva i još teže prihvatljiva ljudima, pokazuje nam daljnji tekst evanđelja. Naime, čuli smo kako su apostoli Isusa i dalje o tome ispitivali… jer, očito su Isusove riječi išle mimo njihova shvaćanja. Zato se može reći da to neshvaćanje i neprihvaćanje takve Božje zamisli o zajedništvu muža i žene traje kroz cijelu ljudsku povijest… sve do naših dana. I danas mnogi ljudi drukčije žive tu stvarnost zajedništva muža i žene: od nevjenčanih parova pa preko rastavljenih sve do muško-muških i žensko-ženskih parova… pa onda opravdavaju svoj način života uz tihe ili glasne prigovore kako je to ‘kršćansko poimanje ženidbe‘ zastarjelo, neizvedivo, i da su ljudi iznašli ‘bolja rješenja‘ koja bi se dala izreći u jednoj rečenici: ‘dok traje neka traje lijepo, a onda se raziđimo‘. No, kršćanska vjera ipak ne može odustati od svoga poimanja ženidbe koja je zapravo ‘ostvarivanje Božje namisli s mužem i ženom‘ da žive tako veliko međusobno zajedništvo kao da su jedno tijelo – jer ako bi od toga odustala, onda bi ta kršćanska vjera izdala Isusa. Kršćanska vjera poziva na drukčije rješenje koje može omogućiti da se ženidba, tj. zajednica muža i žene, održi trajnom: dobro se upoznajte, dobro se jedno za drugo pripremite, i onda u svoju ženidbu uključite Krista po molitvi i sakramentima… i po nasljedovanju Krista: u činjenju dobra i velikodušnosti u praštanju.

Temelj i razlog nerazrješivosti kršćanske ženidbe nije tek u nekoj uobičajenoj pravnoj odluci iz nekih prijašnjih vremena, pa se zato u nekim novim okolnostima može promijeniti. Razlog je mnogo dublji: Isus je kršćansku ženidbu uzdigao u sakrament, a to znači u znak neprekinute Božje ljubavi prema čovjeku kako je ona pokazana u Isusu Kristu. A ta Kristova ljubav prema čovjeku nije prestala niti onda kad na tu ljubav nije ljubavlju uzvraćeno, pa čak ni onda kad je na tu ljubav Kristovu uzvraćeno mržnjom i smrtnom osudom! Zato je za svaku ženidbenu zajednicu, koja u svom životu nastoji nasljedovati tu i takvu ljubav raspetoga Krista, normalno da ta zajednica bude trajna, doživotna, pa i onda kad bude nailazila i na teškoće i nerazumijevanje. Ljubav tu zajednicu drži skupa i u radosti i u žalosti, i kad je lijepo i kad ‘sve škripi’ od životnih teškoća.

Isusovim utjelovljenjem mi ljudi nismo od Boga dobili ‘otpusno pismo‘ da možemo dalje nastaviti živjeti ‘bez Boga‘već smo dobili ‘radosnu vijest‘ da možemo početi iznova – i to bolje nego prije.

A mnoge uspjele ženidbe, kako prošlih vremena tako i ovoga našega vremena, pokazuju i dokazuju da je to stvarno moguće. Uz Božju pomoć i ljudsku velikodušnost.