Nije lako ali je vrijedno biti u Božjoj ekipi

14. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2016)

„Žetva je velika, a radnika malo.“ lako su pamtljive Isusove riječi iz današnjeg evanđelja. Rekao je to Isus sedamdeset dvojici učenika koje je ‘poslao pred sobom u svako mjesto kamo je i sam kanio doći‘. Pri tom slanju nije ih baš ‘bogato opremio’. Čuli smo: nisu smjeli nositi sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. Posve sigurno nisu sa sobom nosili ni hranu ni piće, jer im je rekao neka ‘jedu i piju ono što im ljudi ponude‘. A poslao je Isus te ljude da im reknu jednu vrlo jednostavnu poruku: „Približilo vam se kraljevstvo Božje!“ Osim te poruke trebali su i ‘liječiti bolesnike‘ na koje naiđu. Dakle, puno toga za činiti, a toliko malo opreme!

Znao je Isus kakvim ljudima šalje svoje učenike pa ih je pripremio i na neuspjeh: dao im je upute što trebaju učiniti tamo gdje budu odbijeni. Ipak, ni tu ne smiju odustati a da ljudima ne prenesu poruku: da se ‘približilo kraljevstvo Božje‘. To odbijanje Isusovih poslanika neće biti bezazleno za te ljude: Isus je izrekao ozbiljnu prijetnju: „Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.“ A Sodomci su u Bibliji primjer veoma grešnih ljudi koji su bili vrlo strogo kažnjeni.

I za neko vrijeme vratili su se ti Isusovi poslanici puni radosti. Govorili su Isusu kako su im se i ‘zlodusi pokoravali‘. Ništa nisu govorili o tome da su gdje ‘bili odbijeni‘. Ipak, ta moć s kojom su nastupali ‘pa su i zloduhe izgonili‘ ne treba biti razlogom njihove radosti, govori im Isus, nego se trebaju radovati tome što su svojim sudjelovanjem u širenju poruke o kraljevstvu Božjem oni sami sebe upisali među one ljude koji će to kraljevstvo Božje steći. Što taj evanđeoski događaj govori nama danas?

Počnimo od prvih Isusovih riječi da je ‘žetva velika, a radnika malo‘. Da, Isuse, nekad je za veliku žetvu trebalo mnogo  radnika da bi žetva bila obavljena na vrijeme. Danas treba  samo par vozača kombajna i par vozača traktora s prikolicama i – sve je brzo gotovo. Jedino neprikladno vrijeme za žetvu  može taj posao oduljiti.

No, znamo, Isus u svojoj prispodobi uopće ne govori o pravoj žetvi… to je prispodoba kojom želi nešto drugo reći. A to ‘drugo‘ je: veliki je broj ljudi koji trebaju čuti Božju poruku da bi spoznali istinski smisao svoga postojanja: i to kako već ovog kratkotrajnog života na zemlji, tako onda još više i onog vječnog života u nebu. Da, baš u nebu. Jer ako se ne postigne taj konačni smisao ‘života u nebu‘, onda je i taj život na zemlji – ma kako dugo trajao i ma kako zanimljiv i raskošan bio – ustvari strašni promašaj. I to promašaj bez mogućnosti ispravka. A jer je mnogo ljudi koji tu poruku trebaju čuti, potrebno je i mnogo ‘radnika‘ koji će tu poruku ljudima prenijeti. E, tu je taj ‘manjak radnika‘, manjak navjestitelja Božje poruke.

Ipak, i tu danas imamo veliku pomoć u strojevima i aparatima: samo to nisu kombajni i traktori s prikolicama, nego su to brojne novine, radio i televizija… a u novije vrijeme još popularniji Internet. Ali kao što se ne može žeti dok klasje nije zrelo, tako se niti Božja poruka ne može širiti među ljudima ako oni nisu za nju spremni: i to ne samo da očima gledaju i ušima slušaju… nego trebaju biti spremni srcem prihvaćati ono što uši slušaju i što oči vide.

A tu smo opet u velikim problemima: iz dana u dan, iz minute u minutu, i oči i uši su nam pune bučnih i blještavih ponuda i obećanja. U tome se doista nije lako snaći i ‘prave stvari‘ odabrati. Mnogi od nas imaju vlastito iskustvo kako su se dali ‘zavesti‘: pa su kupili ono što im ne treba, ili su otišli tamo kamo im se nije išlo. A onda, onda kad smo posluhnuli taj poziv, izgledalo nam je to posve ispravno!

Ljudsko iskustvo vrlo često pokazuje da ono što se lako stekne i jeftino kupi ne traje dugo jer jednostavno ‘nema kvalitetu‘. Na takvo životno iskustvo razni ljudi različito reagiraju: neki i dalje nastave istim stilom, a neki pak ubuduće bolje paze što će kupiti i kako će postupiti.

Sedamdesetdvojica Isusovih učenika nosili su ljudima vrijednu poruku: kako ‘steći kraljevstvo Božje‘. Čim čujemo riječ ‘Božje‘ valjda nas odmah upućuje na ‘nešto vrijedno‘. Božja poruka je vrijedna poruka. A liječenje bolesnih bila je onda konkretna Božja potpora onome što su ta sedamdesetdvojica govorila o ‘približavanju kraljevstva Božjega‘. No, Isusovo upozorenje da ih neki ljudi ipak neće prihvatiti, makar će gledati ozdravljenja teških bolesnika, pokazuje da nikakvo čudo ne može čovjeka ‘prisiliti‘ da vjerom prihvati Boga! Prihvaćanje Boga doista ne oslobađa ljude od svih nevolja ovoga svijeta nego svim nevoljama, pa onda i cijelom ljudskom životu daje smisao.

Svatko od nas ima i nevolje i radosti života. Nekad više jednog a nekad više drugog. Razlika najčešće bude u tome što dobro koje živimo smatramo nečim normalnim, nečim za što ne moramo biti posebno zahvalni ni Bogu ni ljudima… ali za zlo i nevolje koje živimo mislimo da su nam prevelike i da je krivnja i na ljudima i na Bogu.

Nedjeljni susret s uskrslim Isusom i s drugim vjernicima na sv. misi istinska je pomoć da se u radosti života ne uzoholimo, jer nam je to dar od Boga… a taj susret ujedno je istinska pomoć da u teškoćama i žalostima života ne padnemo u bezvoljnost i očaj, jer nas Bog i naši bližnji podupiru i nose kroz te teškoće života.