Obitelj je sveta i kad su članovi grešni

SVETA OBITELJ

(C-2012)

Mnogima je poznato da se svake godine prva nedjelja poslije blagdana Božića slavi kao ‘Nedjelja Svete obitelji‘. Razlog je po sebi vrlo jednostavan: po Isusu je Bog ušao među ljude, a temeljna ljudska zajednica je obitelj. U obiteljskom ozračju zbivaju se najbolji i najkvalitetniji susreti među ljudima i izmjenjuju se misli, želje i nakane. U obitelji se stvaraju prvi planovi pa ljudi jedni s drugima razgovaraju i međusobno vode brigu.

Misna čitanja današnje Nedjelje Sv. obitelji donose nam mudrost biblijskog pogleda na čovjeka, osobito njegovih obiteljskih odnosa. Naravno, pritom se mora uzeti u obzir kontekst ondašnjeg vremena. Biblijski je čovjek u poštovanju i ljubavi prema roditeljima gledao temelje dobrog života. Nikako ne bi valjalo kukati za ‘starim dobrim vremenima‘ kad je u obitelji sve bilo ljepše i bolje. I to ne valja kukati iz dva vrlo jednostavna razloga. Prvi je razlog pitanje: da li je stvarno nekada sve bilo bolje, a drugi je razlog: ako je i bilo bolje, to uopće ne koristi nama sada. Nema nikakvog smisla kukati za tim ‘starim, dobrim vremenima’. Ali stvarno začuđuje stav onih ljudi koji misle da lošim postupanjem prema svojim roditeljima mogu ostvariti napredak ili uspjeh. Takvo ponašanje samo po sebi, prije ili poslije, pokaže svoje zle posljedice. Osobito kada ti isti koji su prema svojim roditeljima bili nemarni, ili čak zli, i sami zakorače u ‘treću životnu dob’, pa se onda njihova djeca prema njima odnose isto ili još lošije nego su se oni ponašali prema svojim roditeljima.

Poslanica Kološanima niže različite karakteristike koje bi trebala gajiti svaka zajednica, a ne samo obitelj, koja misli biti zdravo ozračje za ljudski život i rast. Tako se spominju: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, mudrost, opraštanje, ljubav i mir. Svakako bi se dalo nabrojiti još podosta karakteristika potrebnih i važnih za život u svakoj zajednici… ali već su i ove posve dovoljne da se istin-ski o njima razmisli. Uz tako prepoznatljivo ‘božićno darivanje‘ dobro je zapitati se i koliko smo spremni darovati svoje vrijeme članovima svoje obitelji i drugim našim bližnjima? Rastrganost zbog posla, različitih obveza i briga lako urodi zanemarivanjem onih najbližih – često najmlađih i najstarijih – u obiteljima. Doista nema toga materijalnog blagostanja koje može zamijeniti i nadoknaditi zajedništvo i ljubav u obitelji. Mnogi su si mislili da se to njima ne može dogoditi, pa se ipak dogodilo. Zato je dobro učiti i na tuđim greškama – i ne mora svatko ‘gurnuti prste u utičnicu da spozna kako struja stvarno trese‘.

Papi, biskupima i svećenicima se često prigovara da nisu niti malo pogodni za rasprave o obitelji… jer ih oni sami nemaju. Tako bi onda mogli prigovarati i liječnicima koji ne boluju od raka da ne mogu na odgovarajući način liječiti oboljele od raka… jer oni nemaju iskustvo te bolesti. I psihijatrima bi se moglo prigovoriti da nemaju pojma o bolesti ako nemaju nekoga ‘psihića’ doma. A stvarno na brojnim područjima ljudskog života ima toliko primjera gdje se koristi iskustvo i mudrost prethodnih generacija, a ne samo vlastito iskustvo, da bi se ostvarilo neko sadašnje dobro. Dobar primjer za to je napredak tehnike i medicine u kojima se nove stvarnosti razvijaju i nadograđuju na prijašnje spoznaje.

A što tek reći o samom čovjeku kao osobi: koja tako često i samu sebe nadilazi u spoznaji. Malo kome od ljudi se nije dogodilo da je nakon nekog vremena bio iznenađen kako je u pojedinim životnim prilikama postupio izvanredno dobro ili pak neobično bedasto. Dakle, niti sami sebe pravo i do kraja ne poznamo. I zato pametan čovjek uči i od drugih. Mi kršćani ponajprije vjerujemo da kao ljudi nismo ‘slučajni proizvod svemira‘ koji se bezrazložno pojavio i koji će netragom nestati. Mi kršćani vjerujemo da nam je porijeklo puno, puno ljepše: da smo od Boga stvoreni… Vjerujemo i da nam je i perspektiva puno, puno bolja: da s Bogom svu vječnost živimo. Zato onda nastojimo upoznati koje karakteristike i kvalitete je Bog u nas ugradio. Isus je najbolji pokazatelj ‘tko je čovjek‘… Isus je i najbolji pokazatelj ‘tko je Bog’. Božja je poruka da je čovjek stvoren ‘kao muško i žensko‘ i to je tako uspješno stvoren da suradnjom ‘muškog i ženskog čovjeka‘ može nastati novo ljudsko biće – i opet: bilo muško bilo žensko ljudsko biće. Eto razloga zašto se pripadnici kršćanske vjere – i ne samo kršćanske – protive novim umotvorinama pojedinaca ili grupa ljudi koji tvrde da se čovjek sam opredjeljuje da li će biti ‘muško‘ ili ‘žensko‘. To se jednostavno protivi temeljima ljudske naravi i kršćanske vjere. Tko to zastupa jednostavno nije kršćanin, pa makar je možda i pokršten. I zato kao kršćani moramo reći da se ne slažemo da se kršćansku djecu, koja se i fizički i psihički razvijaju, od malena uči pogrešnu istinu o čovjeku. Kao što se i onu djecu koja nepravilno govore, mucaju, i tome slično, nastoji naučiti pravilno govoriti. Naravno, oni koji sebe ne smatraju vjernicima, imaju pravo misliti o čovjeku što ih je volja… ali to ne mogu i ne smiju nametati kao tobožnju znanstvenu istinu o čovjeku svima drugima. Zato u najmanju ruku mora postojati ‘sloboda izbora‘. Hajde, recite, tko bio to od vas htio da vam ‘sin dovede zeta kući’… ili da vam ‘kćerka dovede snahu kući’. Ako se to i dogodi, unuke sigurno nećete imati.

Ovih dana čitamo i slušamo kako se pojedini ljudi ‘zgražaju’ što su biskupi o tome progovorili na Božić. Jer, oni kažu da je Božić dan mira i ljubavi, pa nema mjesta takvim ‘grubim temama’. A to su stvarno bitne teme o čovjeku i mora se o tome progovoriti i na blagdan rođenja Boga u tijelu čovjeka. I Bogu je čovjek toliko važan da je postao jednim od ljudi, kako bi se onda moglo o tako važnoj stvari šutjeti za tobožnju ‘božićnu idilu’? Pa, konačno, ta tema je nametnuta uvođenjem iskrivljenih istina o čovjeku, i sad bi trebalo o tomu šutjeti da se ljudi ne uznemiruju. To je slično kao da te netko počne tući par dana pred Božić pa te onda optuži što se i na Božić glasno opireš toj tučnjavi.

Isus se rodio u obitelji i tako posvetio sve ljudske obitelji. Ljudska obitelj je sveta jer je ‘osnovana od Boga’, pa makar u njoj žive grešni članovi. Bog je ušao u ljudsku obitelj da bi je s nama učinio zajedništvom braće i sestara, da bi obitelji bile zajedništvo povjerenja i ljubavi. Tome se kršćanska obitelj uči, u takvom životu se kršćanska obitelj vježba i izgrađuje.