Obitelj je zajednica ljubavi, velikodušnosti i opraštanja
SVETA OBITELJ
(B-2020)
Nedjelja po Božiću svake se godine slavi kao Nedjelja svete Obitelji. Razlog je vrlo jednostavan: svojim rođenjem u jednoj ljudskoj obitelji Marije i Josipa Božji Sin Isus je potvrdio vrijednost i važnost ljudske obitelji. Ni sam Bog kad je postao Čovjekom nije htio izbjeći, preskočiti, način dolaska na svijet svakoga čovjeka. Vjerojatno nas može malo zbuniti činjenica da je i ta sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa imala životne teškoće za koje bismo mi pomislili da bi trebale mimoići tu obitelj u kojoj živi sam svemogući Bog, Bogočovjek Isus.
Obitelj je ljudska zajednica povezana ljubavlju koja se živi na mnoštvo različitih načina. U obitelji se besplatno daje i besplatno prima, u obitelji se vježbaju oči i uši da primijete potrebe drugoga, u obitelji se ruke i noge uče da priskoče u pomoć bez puno moljakanja. U obitelji se uči velikodušnost u praštanju, u prelaženju preko nesporazuma i uvreda. Zato obitelj ne počiva na ugovornim obvezama nego na, najjednostavnije rečeno: velikodušnosti srca.
Bez ljubavi najprije obitelj a onda i cijelo društvo postaje ‘globalna farma’ u kojoj su ugovorno određene prava i dužnosti koje pojedinci moraju ispunjavati da bi ‘farma’ mogla ekonomski opstati. Obitelj je Božji dar koji u društvu rađa čudesne odnose međusobne darovanosti, požrtvovnosti, besplatnosti. Betlehemsko Dijete rođeno u obitelji daruje nam mir koji nas osposobljava za pomirenje, uvodi nas u radost solidarnosti, daje nam i srcem, a ne samo očima, vidjeti bližnje u potrebi.
Hrabro i uspješno nošenje s teškoćama svete nazaretske obitelji može i treba biti nadahnuće i jakost današnjim obiteljima da hrabro i uspješno nose svoje teškoće. Jer ako su Marija i Josip mogli ostati čvrsti i vjerni i Bogu i jedno drugomu unatoč siromaštvu, beskućništvu, izbjeglištvu, progonstvu, nebrizi vlasti; ako ih ništa od toga nije moglo skršiti i obeshrabriti, to znači da postoji način kako i mi možemo očuvati današnje obitelji pritisnute istim ili sličnim problemima. Koji je to način? Koje je rješenje? Odgovor nam pruža životna praksa nazaretske obitelji. Marija i Josip su nadahnuće i snagu crpili: iz poslušnosti Božjoj volji, iz čvrste vjere u Boga i oslanjanja na njegova rješenja. Ako slijedimo Božje putove ne možemo propasti. Da, možemo imati teškoće ali nećemo zbog njih propasti; možemo biti bolesni, ali ne moramo zbog bolesti i umrijeti. Biblija nam svjedoči kako su Marija i Josip malo govorili: zabilježeno je tek nekoliko Marijinih rečenica, a nije zabilježena ni jedna jedina Josipova riječ. Marija i Josip nisu puno govorili, ali su puno Boga slušali i po božjem živjeli. Najkraće bi se moglo reći ovako: Marija i Josip su molili i radili; sve su očekivali od Boga i istodobno djelovali kao da sve ovisi o njima.
Ovdje se vidi, ili barem naslućuje, raskorak između svete nazaretske obitelji i mnogih obitelji našega vremena. Danas nije moderno osluškivati Božja nadahnuća niti izgleda produktivno oslanjati se na Božju snagu. Molitve u kući su utihnule, crkve su se nedjeljom ispraznile. Sve, ili gotovo sve, smo podredili samo našoj ljudskoj mudrosti i jakosti. Nevolje i teškoće koje se događaju i žive u mnogim obiteljima jasno pokazuju da ljudska mudrost i jakost nisu dovoljne za sreću, nisu dovoljne čak ni za obično blagostanje: jer i ljudi koji puno toga imaju opet još puno toga žele što nemaju pa su i u blagostanju nesretni.
Mi smo ljudi doista komplicirana i u mnogo čemu nedohvatljiva Božja stvorenja. U sebi nosimo želju za posvemašnjom srećom i zato nikada nismo posve zadovoljni s onim što smo već postigli jer to postignuto se prilično brzo pokaže nedostatnim u odnosu na ono što smo htjeli. Jedan od biblijski poznatih primjera susreli smo u 1. misnom čitanju: to je starozavjetni pravednik Abraham. Taj je čovjek imao veliki životni problem. S jedne strane Bog ga je obdario mnogim zemaljskim dobrima: bio je uistinu bogat za ljude njegova vremena. S druge strane: ipak nije bio zadovoljan svojim životom. Jer, čuli smo ga kako se žali pred Bogom da mu to sve malo vrijedi jer nema ono što najviše želi: svoga potomka. Danas bi se vjerojatno mnogi čudili Abrahamu: ‘Pa što se žališ… imaš sve što ti treba…, a djeca bi te samo nervirala‘. Znao je Bog za Abrahamovo nezadovoljstvo pa mu obnavlja obećanje da će dobiti i svoga potomka, da mu životna radost bude potpuna. Čuli smo kako Abraham vjeruje Bogu, vjeruje premda mu životna stvarnost govori suprotno: i on i žena u životnoj su dobi kad se više ne rađaju djeca. I stvarno je Abraham bio nagrađen za nevjerojatnost svoje vjere: rodio mu se sin Izak. Bio je to očiti dar Božje velikodušnosti.
Kolika je bila Abrahamova vjera pokazuje nam i navod pisca Poslanice Hebrejima, čiji smo kratki odlomak slušali kao današnje 2. misno čitanje. I pisac Poslanice Hebrejima je bio zadivljen Abrahamovom vjerom u Božja obećanja. Ne, nije Abraham sve odjednom znao nego je u vjeri u znanju rastao. Ni mi ne znamo sve okolnosti života kroz koje nas Bog vodi i još će nas voditi. Imajmo vjere i hrabrosti iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, prihvaćati Božje pozive i ponude i naše obitelji također neće ovim svijetom lutati nego će Božjim putovima u vječnost putovati.
