Obrati se i vjeruj evanđelju

1. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2011)

U tjednu za nama, u srijedu znakovita imena: ‘pepelnica‘ započeli smo novo, posebno vrijeme u kalendaru naše kršćanske vjere – započeli smo: korizmu. Na sam spomen tog imena ‘korizma’ u mnogim se kršćanima javlja prisjećanje da je to ‘vrijeme posta i pokore‘. No, lako nam je s korizmenim postom, jer je to samo dva puta, samo dva dana: na pepelnicu i na veliki petak. Mnogim kršćanima izgleda to puno češće jer brkaju post i nemrs – a nemrs je u svaki korizmeni petak! U ostale petke u godini nemrs se može zamijeniti nekim drugim odricanjem ili pak nekim dodatno učinjenim dobrim djelom. Vjerujem da nije od viška ponoviti da je post suzdržavanje od hrane, a nemrs je suzdržavanje od mesa. Na dan posta pozvani smo da se samo jednom na dan ‘normalno najedemo’ i da još do dva puta nešto pojedemo, toliko manje nego obično da nakon ta dva jela osjećamo da smo ‘još gladni’. Dan nemrsa pak je onda kad toga dana uopće ne jedemo meso, a svaku drugu hranu u uobičajenim količinama. Vjerujem da to uopće i nije tako komplicirano ako se vjernik želi toga pridržavati… ako pak se ne želi, onda će lako pronaći razne izgovore i ‘finte’ kako to izbjeći.

Sad je još dobro podsjetiti se čemu to ‘služe‘ i post i nemrs. Jer netko može postiti zato da si održava ‘liniju‘ vitkosti, a jednako tako može ne jesti meso zato jer je ‘vegetarijanac‘. U oba ta slučaja to nije vjernički ni post ni nemrs… nego je to onda ‘medicinski‘, zdravstveni post i nemrs… ili pak tek ‘pomodarski‘.

Vjernički post i nemrs u korizmi pak je u prvom redu podsjetnik da pripadamo skupini ljudi koji su svjesni Božjeg djelovanja u ovome svijetu. Želimo se podsjetiti da nas Bog ljubi i da mu je stalo do čovjeka. Obred pepeljenja nas želi podsjetiti na našu ljudsku prolaznost… ali ne zato da nas oneraspoloži ili uplaši, nego da nam rekne da imamo ‘ograničeno vrijeme‘ na ovom svijetu za postizanje života u svijetu vječnosti. U korizmi se želimo svake godine podsjetiti i uključiti se u razmišljanje o veličini i vrijednosti, i grešnosti, ponajprije sebe a onda i svakog ljudskog bića. Mogli su kršćani odabrati i neki drugi način podsjećanja na svoju naslonjenost na Boga, ali su izabrali post i nemrs. Post i nemrs možemo shvatiti i kao neku vrstu i treninga i ispita koliko smo kao vjernici sposobni držati svoju ljudskost u kontroli – i to u stvarima koje su inače dobre i po sebi nisu grešne. Jesti i piti nije grijeh – opijati se i prežderavati se, jest grijeh! Ako dakle uspijevamo sami sebi ‘zapovijedati‘ u jelu i piću, vrlo vjerojatno ćemo to lakše činiti i u drugim životnim prilikama, prema sebi i svojim bližnjima. Kao kad netko na treningu trči nekoliko krugova oko igrališta, to mu je dobra pomoć da može trčati i tijekom igranja utakmice. Tko na treningu izbjegava takvu vježbu, vrlo brzo se na pravoj utakmici umori i ‘zasopi’ i od njega ne bude velike koristi. Tako nekako i kršćani koji zanemare post i nemrs kao zastarjele metode kršćanskog života, vrlo brzo prestanu živjeti i druge kršćanske vrednote. Vrlo brzo i nedjeljne sv. mise postanu suvišne… a kad se čovjekova duša ne ‘hrani’ pomalo zakržlja i lako prihvati praksu da se živi u dvoje bez vjenčanja, jer se oni vole i ne treba im potpora Božjeg blagoslova. Nekako na vrhu možemo promatrati saborske zastupnike koji su ‘kršćani’ a donose posve nekršćanske zakone. I tako malo po malo kršćani prestanu po bilo čemu biti kršćani… osim što su upisani u razne knjige primatelja sakramenata.

Korizma je i vrijeme ‘pokore‘. A pokora uistinu nije ‘ono nešto molitve‘ koje se uobičajeno mole nakon sakramenta ispovijedi. Pokora je zapravo naše nastojanje da nekim ‘dodatnim dobrim djelima‘ nastojimo ispraviti, ili barem umanjiti posljedice koje su nastale zbog naših grijeha: bilo u nama samima, bilo prema našim bližnjima, a u novije vrijeme se govori i o posljedicama prema prirodi, okolini u kojoj živimo.

A one molitve nakon ispovijedi koje nazivamo pokora, trebale bi nam zapravo pomoći da si posvjestimo TKO nam je to grijehe oprostio, i to posve ‘besplatno’, i da se podsjetimo da ćemo i ubuduće živjeti obavijeni božjom ljubavlju.

Iz uistinu kratkog odlomka današnjeg evanđelja ipak je jasno da je Isus od samog početka svoga javnog djelovanja započeo borbu s đavlom, Sotonom, Božjim i čovjekovim neprijateljem. I Isusa kao čovjeka Sotona je iskušavao. Evanđelist Marko ne piše u čemu su bila ta iskušenja – drugi evanđelisti su to malo podrobnije opisali – pa mi smijemo zaključiti da su ta iskušenja bila u tome da Isus zanemari Božji plan njegova djelovanja među ljudima, a da izvede neki svoj ‘mudriji‘ plan, nešto čime će zadiviti ljude, impresionirati ih – a kao Bog, Isus bi to zaista i mogao. Sjetimo se da je već Adam bio napastovan da se ne pokori Bogu nego da radi po svojoj pameti. U toj kušnji Adam nije izdržao: pao je na  ispitu i tako je sagriješio. I cijela ljudska povijest obilježena je mnogim ljudskim opiranjima Božjem planu ljudskog življenja… dio toga je zabilježen u Bibliji; i cijela ljudska povijest je zato obilježena nepravdama i grubostima kojima je čovjek izložen … o tome pak svakodnevno piše ‘crna kronika‘.

Isus je želio ostati vjeran Božjem planu i nije htio frapirati ljude svojim čudesima. Isus poštuje čovjekovu slobodu i zato uvijek čovjeka blago poziva: „Ako hoćeš“. Da je Isus doista želio biti nenametljiv u svom djelovanju, pokazuje i samo jedna rečenica u današnjem evanđelju: ‘Isus je otišao u Galileju‘. Naime, u to vrijeme Galileja je smatrana zaostalom i u svakom pogledu nevažnom pokrajinom ondašnjeg izraelskog kraljevstva. Sve važno odvijalo se u Judeji i njezinom glavnom gradu Jeruzalemu. Isus je i u svom propovijedanju bio nenametljiv ali i krajnje jasan: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Drugim riječima: ‘promijenite se i vjerujte radosnoj vijesti‘. A radosna vijest je da Bog ljude ljubi… želi im pomagati… grijehe opraštati… i u sretnu vječnost uvesti. Križni put pokazuje da to za Boga nije bilo jeftino!

Evo, i nama će ova korizma biti plodonosna budemo li se i mi obratili i povjerovali toj radosnoj vijesti. Svaka nedjeljna sv. misa može biti mali korak u tom našem obraćenju i u našem rastu u vjeri.