Obzirno opomenuti – ne samo da se smije nego treba

23. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2014)

          „Koje li zaostalosti Svetoga pisma!“ uzviknuli bi brojni liberalci našega vremena. Razlog takvog uzvika bili bi biblijski tekstovi današnje nedjelje koji govore o potrebi i dužnosti opominjanja. Govoriti današnjim ljudima o potrebi, čak nužnosti, opominjanja – kako to piše već prorok Ezekijel, a onda potvrđuje sam Bogočovjek Isus u evanđelju, djeluje današnjim liberalcima uistinu staromodno! Jer danas je moderno, poželjno, čak i obvezno: živjeti po svome i pustiti druge da žive po svome. „Što je nekoga briga kako ja živim… i što je mene briga kako drugi živi?!“ – to je zvučna krilatica mnogih ljudi našega vremena. To isto Sveto pismo, koje govori da čovjek treba, pa i mora, opomenuti svoga bližnjega, na samim svojim počecima veli da ‘nije dobro da čovjek bude sam’. Zašto nije dobro da čovjek bude sam? Jer je stvoren kao društveno biće, a u društvu nužno moraju postojati neki naputci, neka pravila življenja – što se onda jednostavno zove: suživot. I zato već tamo gdje su samo dvojica, ili dvije ili dvoje, ne može živjeti svatko po svome!

Od 1. rujna ove godine počeo je u nas vrijediti novi Obiteljski zakon u kojem su među ostalim ispisane i obveze roditelja prema djeci i djece prema roditeljima. Razlika je u tome što za djecu nema sankcija ako ne ispune zakonske propise, a za odrasle postoje sankcije. A zapravo nikakvi zakoni ne mogu pomoći skladnom obiteljskom životu, ako se članovi obitelji ne vole! A ljubav se ne propisuje, kako veli ona poznata međimurska pjesma: ‘ljubav se ne trži niti ne kupuje‘, nego se dariva i na dar prima.

Ovdje je dobro sjetiti se da je apostol Pavao, u jednoj svojoj poslanici napisao, po mnogima najbolju, ‘odu ljubavi’. I u toj veličanstvenoj ‘odi ljubavi’ on niti jednom ne donosi ‘definiciju ljubavi‘ nego navodi samo neke konkretne primjere po kojima je lako zamijetiti da li te ljubavi ima ili nema. Tim Pavlovim primjerima svaki bi čovjek posve sigurno mogao dodati i svoje vlastite primjere ljubavi među svojim bližnjima.

Današnji odlomak Poslanice Rimljanima, toga istoga apostola Pavla, donosi jednostavnu zapovijed: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“,uz mali dodatak da bude svima jasno: ‘Ljubav bližnjemu zla ne čini.“ To pak znači da i onda kad moramo nekoga opomenuti, to ne činimo da ga ponizimo, niti da sebe iznad njega uzvisimo, nego zato jer je taj naš bližnji na krivom putu života: pa ako tako nastavi živjeti, naškodit će i samom sebi i drugima. A ako je možda takav trenutni način života i prihvatljiv suvremenicima, koji se i sami ravnaju po krilatici ‘neka svatko živi po svom‘, a to je takav način života nespojiv s čovjekovom usmjerenošću prema vječnosti.

Mi znamo da je Isus bio vrlo milostiv prema grešnicima: nije osuđivao ljude koji su griješili, ali je osuđivao grijehe koje su činili. Nakon praštanja grijeha uvijek je rekao uputu za daljnji život: „Idi, i ne griješi više.“ Na našu ljudsku radost nije rekao da se takvo oproštenje može dobiti samo jednom u životu, pa niti samo sedam puta kako je to svojedobno mislio apostol Petar, nego nam Bog oprašta puno puta, zapravo svaki puta kad se kajemo, i svaki put nam daje uputu da više ne griješimo. Jedan od razbojnika na križu je pokazao da se oproštenje može dobiti i u zadnjim minutama života… ali je i onaj drugi razbojnik pokazao da se i te zadnje minute mogu upropastiti i tako se i ta zadnja prilika može odbiti!

Važno je, a i zanimljivo, kako Isus upućuje na postupnost u opomeni: najprije nasamo, pa uz dva ili tri svjedoka, i na kraju pred zajednicom. Iz ovoga se može zaključiti da postupno veći broj ljudi treba opominjanome pomoći da shvati ozbiljnost svojih grijeha. Da to opominjanje člana zajednice nije samo neobvezna uputa, još manje prilika za nadmudrivanje, vidi se iz Isusovih riječi kako će ‘ono što bude svezano na zemlji biti svezano i na nebu; i kako će ono što bude odriješeno na zemlji biti odriješeno i za nebo‘.

Ako netko ne posluša ni opomenu zajednice, onda zajednica treba poštivati njegovu odluku da ustraje u svome ponašanju. Konačno i sam Bog poštuje čovjekovu slobodu: zato i možemo biti, i jesmo, zaslužni za dobro koje činimo i krivi za zlo koje činimo. Kad nakon takvog odbijanja opominjanoga kao zajednica odustanemo od daljnjeg opominjanja, to znači da za toga čovjeka nadalje možemo samo moliti. A Isus kaže da je molitva nevjerojatno moćna stvarnost vjerničkog života. Za uspjeh molitve ipak je potrebno nešto važno: biti jednodušan.

Današnje evanđelje završava jasnom Isusovom uputom kad će naša molitva biti uspješna: ako zajednica jednodušno moli! Za tu zajednicu dovoljno je da budu samo dvojica ili trojica sabrana u Isusovo ime i bit će im uslišana molitva za ‘što mu drago‘. ‘Biti sabran u Isusovo ime’ očito ne znači samo to da se sabiremo kao kršćani, kao Isusovi učenici, nego da prihvaćamo Isusova mjerila ovozemaljskog života dok putujemo prema vječnom životu. Tu pak naša mjerila životnih vrijednosti često puta nisu ista kao Isusova mjerila. I onda nismo skupljeni u Isusovo ime i onda nam molitve ne budu uslišane.

Za kraj se još jednom podsjetimo na riječi apostola Pavla: „Ljubav bližnjemu zla ne čini.“ Budimo i mi bližnji.