Od Boga je počelo, u Bogu nam je biti vječno
1. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(C-2021)
Današnjom nedjeljom, prvom došašća ili adventa, započinjemo novu crkvenu liturgijsku godinu. Započeli smo je poznatom nam adventskom himnom ‘Padaj s neba roso sveta’. U toj himni prepoznaje se ljudska čežnja za nebom, za Bogom. U toj čežnji prepoznajemo trag svoga porijekla, trag svoga Stvoritelja kojemu se želimo vratiti, priključiti mu se životom. A kako je Stvoritelj naš vječan pa i mi želimo biti vječni. I jesmo vječni, ali ne na način kako si mi to pokušavamo zamisliti i ostvariti: uz pomoć znanosti, medicine i tehnike, nego na božanski način čiji je temelj Kristovo uskrsnuće.
Kroz jednu crkvenu liturgijsku godinu, iz tjedna u tjedan, iz nedjelje u nedjelju i iz blagdana u blagdan, razmatramo Božje djelovanje u svijetu: od samih početaka svijeta i ljudskoga roda. Biblija to slikovito opisuje: ljudi su započeli svoje postojanje nezamislivo lijepo – u raju zemaljskom. Tu se dogodilo nešto iznenađujuće: pokazalo se da ne valja za ljude kad im je previše dobro, kad im je previše lijepo. Onda postanu oholi i nekako kao da žele nadvisiti sami sebe. To htijenje ljudi završilo je katastrofom: izgubili su raj zemaljski, izgubili su i radost i dostojanstvo Božjih stvorova. Zanimljivo je i važno zamijetiti da na tom neuspjehu, na tom padu ljudi u raju zemaljskom, njihovi potomci kao da nisu ništa naučili. I dalje nastoje urediti svoj život po svome: mimo, pa čak i protiv Boga, svoga Stvoritelja. I tako sve do naših dana.
No, ni Bog ‘ne miruje’ u svom nastojanju ponovnog približavanja ljudima. Na našu ljudsku sreću nije se Bog rasrdio na ljude pa ih ostavio neka se koprcaju u svom životu kako znaju i umiju, nego ih zove k sebi. Tako nam Biblija opisuje djelovanje mnogih proroka koji svojim suvremenicima prenose Božju poruku, Božji zov. Neki od proroka imali su u tome divnih uspjeha, a neki su stradali i životom… a ne samo da ih ljudi nisu slušali.
Tako smo u 1. misnom čitanju slušali proroka Jeremiju koji ljudima prenosi poruku da će Bog ispuniti svoje obećanje. Najveće, najjače Božje obećanje Starog zavjeta sigurno je ono o slanju Spasitelja koji će pozivati ljude na povratak Bogu. To je obećanje zabilježeno u Bibliji odmah nakon grijeha ljudi u raju zemaljskom. Tog Spasitelja prorok Jeremija označuje, malo prije smo čuli, kao ‘izdanak Davidov’. Eto, zato je pozvan Marijin zaručnik Josip da se uključi u Božji plan dolaska Spasitelja – jer je Josip bio iz Davidova potomstva. Znamo da su i Marija i Josip imali ljudske poteškoće u prihvaćanju Božjeg plana s njima… ali su se uključili s velikim povjerenjem u Boga i svoj dio posla do kraja su ispunili. Tako su nam oni, kao i brojni drugi sveci, trajni primjer i poziv da i mi s povjerenjem prihvatimo Božji plan s nama i taj plan svojim marom ostvarujemo.
Isus je neobično jasan kad nas upozorava da nam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama. U ovom Isusovom primjeru proždrljivost nije samo u stvarnom prekomjernom jedenju hrane nego i u potrebi da imamo, i opet imamo, i sve više da imamo. Premda nerijetko već previše toga imamo. I letimičan pogled na ono što imamo u kući i na gruntu često nam pokazuje da imamo dosta toga što nam uopće ne treba, ali kad smo kupovali mislili smo da to moramo imati – jer nas na to pozivaju reklame ili jer to drugi imaju.
Pijanstvo u ovom Isusovom govoru nije samo opijenost alkoholom, koji je najčešći uzrok pijanstva, ili u novije vrijeme i raznim drogama, nego opijenost zabavom, tulumom, nakon kojih nerijetko ostaje prazni novčanik i prazna duša. Ima ljudi kojima je najvažnije samo ono što oni doživljavaju, samo ono u čemu oni uživaju… a za bližnje ih nije briga.
Srce otežalo u životnim brigama pokazuje se u pretjeranoj brizi za materijalna dobra koja tobože jamče udobnost i sigurnost života. To su ljudi koji ne poznaju razliku između ‘petka i svetka’ jer im je svaki dan samo nova prilika za stjecanje materijalnih dobara. I onda se pod starost čude što im život brzo prolazi… a da zapravo i nisu ljudski živjeli. Nisu trebali ni rodbinu ni prijatelje pa ni Boga. I kad im tako život proleti onda se čude i srditi su što još ovo i ono nisu postigli… a već ih ozbiljne godine sustižu. A bilo je pravih prilika i bilo je pravih godina za pravi život sretnih i zadovoljnih ljudi.
Apostol Pavao u svojoj Poslanici Solunjanima poziva sve kršćane, kako onda one u gradu Solunu, tako i danas nas ovdje u našoj župi, na život u obilju ljubavi. To je život ljudi koji su svjesni da su Božji stvorovi i da živeći svoju svakodnevicu putuju prema životu u vječnosti neba. Puno toga mi možemo jedni drugima uljepšati ili zagorčiti.
Kroz ovo adventsko vrijeme slušat ćemo više puta kako je to išlo ljudima prije nas – bilo uspješno, bilo neuspješno – i to ne samo zato da nam to bude zanimljivo niti samo zato da se tome čudimo ili divimo, nego zato da to bude poziv i smjer življenja naše svakodnevice. Imamo se što naučiti, imamo što nasljedovati.
