Od Boga smo i k Bogu idemo – super

22. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

Uz malo mašte možemo si zamisliti radost i ljudski ponos apostola Petra nakon pohvale koju mu je izrekao Isus, kako smo to čuli u evanđelju prošle nedjelje. Odmah nakon pohvale Isus ga je imenovao za glavnog među svim njegovim učenicima. Postavio ga je Stijenom na kojoj će biti sazidana Crkva koju ni ‘vrata paklena‘ neće nadvladati. No, ako je Petar barem za čas ‘lebdio od sreće‘, vrlo brzo je ‘tresnuo na zemlju‘ kad je čuo Isusove riječi iz današnjeg evanđelja: „Nosi se od mene, Sotono, jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko.“ Pa, eto probajmo i mi razmisliti što je Božje a što je ljudsko.

Odmah na prvim stranicama Biblije piše da je svijet od Boga stvoren i da su ljudi na svijetu Božji stvorovi. Velika, neizmjerna ljubav Božja jest razlog postojanja svega stvorenoga. U toj ljubavi Bog želi postojanje svega stvorenoga a osobito čovjeka koji i je stvoren ‘na Božju sliku‘. Taj Bogu sličan stvor – čovjek – poželio je još i više: ‘biti kao Bog‘. Ni manje ni više nego: ‘biti kao Bog‘! I kako god je htio jako visoko poletjeti tako je jako nisko pao. Jednostavno se našao u ‘golotinji‘ svoga postojanja. Smrt je postala najjači plod čovjekova udaljavanja od Boga. A prava nevolja je u tome što je čovjek stvoren da bude besmrtan! I on to zna, on to u sebi osjeća. I tako je za čovjeka nastala neizdrživa situacija: osjećaš da moraš biti besmrtan, a smrt je neumoljiva! Gadno. I Bog je obećao novu intervenciju u svijet ljudi: nije obećao stvoriti novoga čovjeka nego je obećao poslati Spasitelja za posrnulog čovjeka. Čovjek je stvoren iz Božje ljubavi pa ljubav ne može od čovjeka samo tako jednostavno odustati. I tu smo mi ljudi Bogu slični: ni mi ne možemo lako odustati od nekoga koga ljubimo. Roditelji su tu valjda najbolji primjer.

Dakako, kao i uvijek: bilo je ljudi koji su to Božje obećanje prečuli, bilo je i onih kojima je to obećanje izgledalo samo kao jeftina utjeha u životnim nevoljama, a bilo je i onih koji su u to povjerovali. Osobito su brojni proroci Staroga zavjeta podržavali vjeru u ispunjenje toga Božjeg obećanja, podržavali su osobito onda kad je bilo loše, kad je to Božje obećanje izgledalo daleko i praktički bilo zagubljeno među tolikim silnicima ovoga svijeta. I baš zato što su brojni silnici ovoga svijeta gurali na stranu i gušili to obećanje u srcima ljudi, oni koji su vjerovali da Bog ne može lagati pa se zato Božje obećanje mora ispuniti, vjerovali su da će Bog poslati silnoga Spasitelja. Tu je ljudska logika posve jasna: ako su moćnici ovoga svijeta silni, onda valjda Bog mora započeti svoje spašavanje čovjeka još silnije. Na veliku silu treba djelovati još većom silom.

Na tragu ovakvog očekivanja bio je očito i apostol Petar: i zato mu je bilo posve neprihvatljivo da Isus, kojega je smatrao Božjim Sinom – kako je to i posvjedočio u evanđelju prošle nedjelje – govori o svojoj muci i smrti. Spasitelj ljudi poslan od silnoga Boga pa da trpi i umre? Ma, nemoguće. Čak glupo, čisto ljudskim jezikom rečeno. Glupo. I Petar je htio Isusa na to upozoriti i od takvoga postupanja ga odgovoriti. Apostol Petar je to jasno rekao Isusu kad ga je uzeo malo na stranu: „Bože sačuvaj, Isuse, pa to se tebi ne smije dogoditi!“

Nije to apostolu Petru nikako išlo u glavu jer, dugo, dugo vremena, od Abrahama pa do Ivana Krstitelja, židovski je narod bio pripreman i podržavan u vjeri da će jednom doći obećani Spasitelj koji će popraviti nesklad između Boga i ljudi koji je nastao u samim počecima čovjekova stvaranja. Taj nesklad je onda prouzročio i nesklad između ljudi i ljudi: Kajinovo bratoubojstvo je vršni pokazatelj toga nesklada. A odgurnuvši Boga od sebe ljudi se nisu osjetili kao Bog nego su se osjetili posve ‘goli‘ u svojoj opstojnosti. Ta čovjekova golotinja očituje se u teškom životu na zemlji koji na kraju završava smrću. A kako se više ne osjećaju Božjim stvorenjima, to je onda smrt užasni kraj življenja.

Da bez Boga ljudi, koji su Božji stvorovi, nemaju pravi smisao i vrijednost svoga postojanja, govorio je već prorok Jeremija svojim suvremenicima, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. Svojim prorokovanjem, u poslušnosti Božjoj riječi koju mu Bog nadahnjuje, prorok Jeremija navlači na sebe bijes onih koji upravljaju ljudima. Naime on je opominjao ljude zbog načina njihova života i najavljivao je propast ako se ne promijene na bolje. A ljudi uopće nisu ozbiljno shvaćali proroka Jeremiju nego su ga ismjehivali. Zbog toga se prorok žali što se je uopće dao ‘zavesti od Boga‘ da to čini i misli si da bi mu bilo bolje da odustane, pa neka ljudi žive kako hoće. Izgleda da je jedno vrijeme doista i odustao, ali se onda osjećao jadno, kao izdajnik Boga, i nije mogao tako dugo izdržati, morao je i dalje govoriti Božje opomene pa što bude da bude.

I nije to tako bilo samo proroku Jeremiji, tako je to više-manje svima onima koji pozivaju ljude da žive svoje dostojanstvo Božjih stvorova. Pritom dakako ljudi, ti Božji stvorovi, čuju i razne opomene koje im nisu drage, kako u vrijeme proroka Jeremije tako i sve do naših dana. I danas brojni mediji kritiziraju Crkvu – pritom se misli na papu, biskupe i svećenike – da nije dovoljno moderna, da su danas drukčija vremena i da biblijske vrijednosti više ne vrijede. Pa i nama župnicima se često znade reći: ‘Je, velečasni, pa danas vam je to tako, danas se tako živi. Nije to više kao nekad kad smo mi bili mladi i djeca. Danas vam je moderno vrijeme‘. Pa ako je moderno, a ono vidimo da nije sretno. Imamo više nego su bilo koje generacije prije nas imale, a i fali nam više nego je bilo kojim generacijama prije nas falilo! Imamo više, a još više nam fali.

Čuli smo i apostola Pavla kako piše vjernicima Rima da moraju živjeti drukčije nego žive oni koji nisu vjernici Kristovi – vjernici moraju živjeti dostojanstveno jer znaju da su Božji stvorovi. Takav život je više puta ‘žrtva‘ ali žrtva koja ima smisao pa zato ima i vrijednost. A ništa vrijednoga se ionako ne može postići bez žrtve. Žrtva je ići na posao u tvornicu ili na polje, žrtva je primiti se učenja, koje sutra započinje novom školskom godinom za učenike… Ali te sve žrtve imaju vrijednost jer imaju smisao: za posao se dobiva plaća, za učenje se dobiva znanje potrebno za život. A ocjene? Pa one su samo pokazatelj znanja.

A život na zemlji vodi nas životu u nebu, vremeniti život vodi nas vječnom životu. Zato je i vremeniti život neizmjerno vrijedan jer nas vodi vječnom životu tako da onda i teškoće pa i prave žrtve imaju smisao jer vode pravoj vrijednosti: vječnom životu u nebu. Od Boga smo stvoreni i Bogu idemo. To pak je veliko i vrijedno.