Od životnih vrednota se ne odustaje
25. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2012)
U današnjem evanđelju susrećemo Isusa na nepoznatom mjestu: sišao je s apostolima ‘s jedne gore’. No, susrećemo ga i u poznatoj ulogi učitelja: poučava svoje učenike, i to o tako važnim stvarima da ih poučava ‘nasamo’, pomalo skrivajući svoje putovanje s učenicima od ljudi, koji su ga inače gotovo redovito pratili u velikom broju. Lako nam se sjetiti da smo ovih dana dosta toga slušali i o ‘učiteljima našega vremena’. Naime, htjeli ne htjeli ovih smo dana puno slušali i čitali o borbi četiriju sindikata da se ‘ne umanje stečena prava zaposlenika javnih službi‘ – među kojima su i učitelji. Zanimljivo je kako nemali broj ljudi misli da učitelji imaju dobre plaće, a malo rade (za nas župnike to misli možda još i veći broj ljudi) – a istovremeno nije baš neka velika navala da se završe ‘škole’ potrebne za obavljanje tih zanimanja!
Pažljiviji čitatelji – ili barem slušatelji – biblijskih odlomaka koji se čitaju nedjeljom na sv. misi, sigurno su zapazili da su Isusa njegovi suvremenici – a i sami apostoli – najčešće nazivali ‘Učiteljem‘. Pa, zapravo se dvanaestorica najbližih Isusovih pratilaca dugo vremena i nazivala jednostavno ‘Isusovim učenicima‘ – a apostolima su prozvani tek onda kad su bili poslani propovijedati ljudima Isusove poruke. Dakle, najprije su bili Isusovi učenici a onda su postali Isusovi apostoli.
Zanimljivo je kako prema današnjim pedagoškim mjerilima Isus i ne bi bio najspretniji učitelj. Evanđelist nam jasno prenosi dojam da ga učenici nisu razumjeli. Još i više: ne samo da nisu razumjeli nego su se i ‘bojali pitati ga‘. Učitelja kojega se ne razumije i kome se sa strahom postavlja pitanje teško se može smatrati dobrim učiteljem. Pogotovo ako se – a to se danas veoma često čini – uspjeh ili neuspjeh učenika gotovo u potpunosti pripisuje sposobnosti ili nesposobnosti učitelja. Zato je valjda danas veliki broj ‘odlikaša‘ u osnovnim, donekle i u srednjim školama – jer učitelji i profesori žele biti ‘uspješni i sposobni’, a onda ti ‘odlikaši’ jedva završavaju fakultete… a mnogi i prije završetka odustanu. Očito su ‘petice’ bile nategnute ocjene. Malo tko će odgovornost za neuspjeh u poučavanju prebaciti na same učenike, pa na njihove roditelje i kompletni društveni odnos prema znanju i radu. Je li moguće da Isus nije bio izvrstan učitelj?!
Za mnoga kriva shvaćanja Isusovih riječ i djela, kako kod ondašnjih njegovih suvremenika tako i kroz dugu povijest kršćanstva, razloge ne treba tražiti u Isusovu pristupu ljudima nego u raspoloživosti umova i srdaca ljudi za Isusovu pouku i poruku!
Vrlo je vjerojatno da smo iz današnjeg evanđelja najlakše zapamtili, premda ne i najbolje razumjeli, Isusove riječi: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ Tu rečenicu valja staviti u kontekst onoga što je Isus govorio prije i poslije negoli je to rekao. Ovako, sama za sebe, ogoljena od konteksta zbivanja, ta rečenica može navesti ljude na pogrešno shvaćanje ‘poniznosti’. Tom rečenicom Isus nas uči da nije grešno ‘htjeti biti prvi‘. Grešno postaje kad se uzme pogrešno ‘mjerilo prvenstva’. Eto, sam Isus ne bježi od toga da je ‘prvi’ među svojim učenicima: jer on je stvarno njihov učitelj, i kao takav je stvarno prvi – on mora učenike predvoditi, učiti. Nije dobro ako za vrijeme nastave uđete u razred pa ni nakon deset minuta ne možete razabrati tko je u tom razredu učitelj a tko su učenici… valjda je normalno da učitelj mora biti prvi, da je on taj koji vodi pouku učenika.
Isus je doista prvi u ‘učenju ljudi’ ali nije prvi u tome da mu ‘ljudi služe’. Isus je primjer ‘prvog’ a ‘posljednjeg’. Isus nije samome sebi na prvom mjestu. Isus je toliko stalo do ljudi da neće od njih odustati niti onda kad će ga to dovesti u sukob s ljudima, takav sukob da će za njega tražiti smrtnu osudu! Ovdje se često dogodi nesporazum pa se ljudi pitaju: ‘kako Bog može biti tako okrutan da je tražio Isusovu smrt‘. Stvarnost je sasvim drukčija: Bog je poslao Isusa, Bogočovjeka, da ljudima pokaže i dokaže veliku Božju ljubav prema ljudima, i u pokazivanju i dokazivanju te ljubavi Bogočovjek Isus nije odustao niti onda kad je to značilo sigurnu smrt! Nešto slično kao kad netko spašava ugroženog iz smrtne opasnosti, pa pritom i sam smrtno strada. Taj koji spasava je toliko želio pomoći da nije mario ni za svoj život. Razlika je u tome da je Isus znao što će se dogoditi, pa ipak nije odustao. To je izraz krajnje ljubavi!
Isus je bio svjestan da ga njegovi učenici, i drugi ljudi, i dalje slabo razumiju pa im je konkretno pokazao što znači ‘biti prvi’: brinuti se za dijete. Valjda je u blizini mjesta gdje je Isus poučavao učenike bilo neko dijete koje je Isusu dobro poslužilo za primjer onoga što je htio reći. Da je Isus uzeo za primjer nekog odraslog čovjeka, vrlo vjerojatno bi ljudi brzo našli neku ‘zamjerku’ po kojoj taj čovjek ne bi bio ‘dobar primjer’. U ondašnjem svijetu dijete je doista bilo bez ikakvih prava… za razliku od današnje djece koja pak imaju ‘sva prava’. No, brinuti se za djecu doista ne znači u svemu im udovoljavati, sve im priuštiti… brinuti se za djecu znači pomoći im da postanu ‘ljudi’, odgovorni i zreli ljudi koji se znaju nositi s radostima i žalostima života. Stvarno je pohvalno što današnja djeca imaju bolje uvjete života negoli su ih imali njihovi roditelji, a osobito djedovi i bake, ali ih ti bolji uvjeti ne smiju onesposobiti za stvarni život koji će morati živjeti kad odrastu i postanu ‘svoji’.
Moj školski kolega koji je prošle nedjelje predvodio proštenjarsku sv. misu i propovijedao, pričao je za ručkom kako primjećuje – kao profesor – jednu veliku nesamostalnost studenata. Npr. kad neki student ne položi ispit, onda dođe najčešće mama koja želi dogovoriti s profesorom ‘što će, kada i kako’ taj student ponovno doći na ispit. Stvarno bi puno puta mladi ‘mijenjali cijeli svijet’ a ne znaju i ne mogu ni svoje obveze ispuniti.
Vratimo se mi opet Isusu ‘Učitelju’. I dok Isus pripovijeda o teškim i grubim danima koji ga uskoro očekuju u Jeruzalemu, gradu prema kojemu putuju, učenici su to tako teško slušali da su se, očito, malo odmaknuli od njega pa su počeli pričati o za njih važnijoj temi: o tome ‘tko je najveći’. To je tako ‘kontra’ onoga što im je Isus govorio da ih je sada sram reći ‘o čemu su razgovarali’ kad ih je Isus o tome pitao. No, Isus je ipak znao o čemu su razgovarali, makar mu nisu rekli, pa ih poučava ‘tko je najveći’ među onim ljudima koji njega slijede. Najveći je poslužitelj! To je sigurno posve izvan ljudske logike. I tu Isusovu logiku ponašanja ne mogu slijediti ljudi koji nisu obdareni ‘mudrošću odozgo’ – kako to piše apostol Jakov u današnjoj poslanici. A ‘mudrost odozgo’ vrijedi samo onda ako se računa s ‘vječnim životom’. A bez ‘vječnog života’ pak ništa na svijetu nije ‘uistinu vrijedno’. Imamo razloga radovati se i imamo razloga ‘smisleno živjeti’ ako i nas: mene i tebe vodi ‘mudrost odozgo’.
