Oduševljeni Duhom Svetim činimo svijet boljim
D U H O V I
(C-2016)
Danas je pedeseti dan od ovogodišnjeg blagdana Uskrsa – nekome je to prošlo brzo nekome pak sporo. Apostolima je to vrijeme prošlo jako sporo. To nam otkriva prva rečenica današnjeg 1. misnog čitanja iz Djela apostolskih: „Kad je napokon došao dan Pedesetnice…“ Ta jedna riječca: ‘napokon‘ pokazuje veliko, a valjda i napeto i nestrpljivo, iščekivanje da se ispuni Isusovo obećanje da će im poslati ‘silu odozgo‘. I neka prije toga ne napuštaju Jeruzalem. Kad bi apostolima to vrijeme brzo prošlo onda bi valjda pisalo: „Prošao je već pedeseti dan od Isusova uskrsnuća…“
A taj pedeseti dan apostoli su zapamtili po izvanrednom događaju kojega su zapamtili u detalje: ‘jak šum kao kad puše silan vjetar, šum je ispunio svu kuću, a nad glavama su jedni drugima opazili ognjene jezike… i više nisu bili strašljivci koji se skrivaju nego hrabri pripovjedači koji govore razne jezike‘. Tko to ne bi zapamtio takav događaj?! A bili su jednako začuđeni i oni koji su te apostole slušali… bili su začuđeni što se tako dobro razumiju, a govore razne jezike. Iz iskustva znamo kako nam se je često puta teško razumjeti, i još teže sporazumjeti, premda govorimo istim jezikom. Iz dogođenoga je jasno da tu nisu bila na djelu samo usta govornika i samo uši slušatelja nego puno, puno više Božji dar Duha Svetoga koji je stvorio i dar razumijevanja.
Upravo taj Duh Sveti i ‘dar razumijevanja’ potrebni su ljudima da bi mogli ‘ljubiti Isusa‘, o čemu nam pripovijeda današnji odlomak evanđelja. ‘Ljubiti Isusa’ ne znači ljubiti njegov kip ili sliku, niti znači njegov životopis ili njegove riječi naučiti napamet, nego ‘ljubiti Isusa‘ znači ‘životom ga nasljedovati‘. Tako se ‘čuvaju njegove zapovijedi‘: da ih što bolje i što više provodimo u djela – najkraće rečeno: da po njima živimo.
Da bi ljudi mogli biti obdareni Duhom Svetim, moraju se i sami za to oraspoložiti. Apostoli su čekali, nestrpljivo su čekali… i zato su i dočekali! Mi smo danas tako raspoloženi da uglavnom sve želimo postići naglo, ako je moguće: odmah. Zato imamo: brzu hranu (fast food), pa brzu kavu (expres kavu), a preko radija, televizije i interneta želimo odmah sve saznati… pa često čujemo i ono što nema nikakva utjecaja na naš život, tako da onda nekako ogrubimo i na ono što se zbiva s našim bližnjima u kući, pri rodbini ili u našem susjedstvu. I jako je malo danas ljudi koji uopće imaju volje i strpljenja čitati knjige, osobito ako su iole ozbiljnije ili malo deblje.
A Duh Sveti djeluje polako i u tišini. Moderni savjetnici za reklamu bi sigurno prigovorili Duhu Svetom što se malo ne modernizira: pa da njegovo djelovanje bude glasnije i blještavije… a svojom božanskom snagom bi to zasigurno mogao. Mogao bi tako, ali ne djeluje tako! A valjda Duh Sveti djeluje tako polako i tiho zato što želi odgovor ‘slobodna čovjeka’, čovjeka koji nije omamljen bukom i blještavilom kao nekom drogom koja mu otupi i pamet i osjetila. Duh Sveti valjda hoće slobodno čovjekovo ‘predanje‘ dušom i srcem. I ljudi koji u tome uspiju, koji se otvore nadahnuću Duha Svetoga žive u ovom svijetu isto a ipak drukčije nego drugi ljudi, nego ljudi zatvoreni Božjem nadahnuću. Božji ljudi odjednom kao da nemaju ozbiljnih zapreka u životu: premda im je teško oni se ne tuže, premda trpe oni su radosni što mogu i trpljenjem doprinijeti poboljšanju svijeta i ljudi u njemu. Tim i takvim ljudima i danas se mnogi suvremenici čude i kažu: ‘Pa vi ste ludi što se tako ponašate. Vidite druge… iskoristite život, iskoristite prilike, jer jednom se živi…’ I tu je uloga Duha Svetoga, koga Isus danas u evanđelju naziva ‘Drugim Braniteljem‘, da nas obrani od napasti da se i mi trajno povedemo za ovakvim razmišljanjem svijeta.
Da, da, jednom se živi na ovome svijetu i baš zato je važno: i kako se živi i za što se živi. To nadahnuće Duha Svetoga za život na ovome svijetu ne želi čovjeka uplašiti nego ga podsjetiti i razveseliti, i oduševiti, u kakvoj veličanstvenoj stvarnosti živi već sada jer zna da je ovaj život na zemlji putovanje, ne putovanje prema smrti i grobu, nego putovanje kroz smrt i uskrsnuće u vječnost neba! Hej, čovječe, pa za to se valja i potruditi i istinski se veseliti. Biti obuzet Duhom Svetim znači biti oduševljen životom!
I tu dolazimo do problema, ozbiljnog problema za ozbiljne ljude: kako se oduševiti Duhom Svetim?! Svatko od nas zna da se na travi na livadi ne možeš naučiti plivati… niti se za kompjutorom možeš naučiti voziti bicikl… tako se i u buci i blještavilu ovoga svijeta, u tzv. tulumarenju, ne mogu čuti Božja nadahnuća pa onda niti zadobiti istinska radost življenja. Postoje situacije, događaji i trenuci koji pogoduju najprije osluškivanju a onda i prihvaćanju Božjih nadahnuća. Svaka nedjelja je posebni dan u tjednu, dan koji nam je od Boga darovan da ga proživimo, da ga potrošimo za duhovne vrednote, za obitelj, rodbinu i prijatelje. Za kršćane je nedjelja i najnormalniji dan za susret s Bogom, s uskrslim Isusom i braćom i sestrama po vjeri, tim Božjim stvorenjima koja nas vesele i rastužuju, koja nam pomažu i koja nas vježbaju u velikodušnosti praštanja svađa i nesporazuma. Zato nedjelja nije ni prerijetko ni prečesto u tjednu nego baš po mjeri: da se previše ne umorimo i da se previše ne opustimo. I oni koji zbog bolesti dugo leže, poslije jedva hodaju i treba im neko vrijeme oporavka da si obnove tjelesne sile za normalni život.
I svake nedjelje mi si obnavljamo duhovne sile da bi s našim bližnjima i u druženju s uskrslim Isusom, i po nadahnuću i sili Duha Svetoga, mogli biti dostojna reprezentacija, dostojni predstavnici svoga Stvoritelja – kojemu putujemo da svu vječnost u sreći neba živimo.
