Opraštajmo da bi nam bilo oprošteno
24. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2023)
Mržnja i srdžba dvije su ljudske stvarnosti koje se bore s ljubavlju i praštanjem u svakodnevnom životu ljudi. To je ljudsko iskustvo od Kaina i Abela do naših dana, a o tome nam govore i današnja misna čitanja. Tako nam je najprije starozavjetni Sirah napisao da su ‘mržnja i srdžba jednako gnusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi’. Stvarno je dobro još jednom pročitati jer je prorok nevjerojatno aktualan i za naše vrijeme – i zapravo za sve vrijeme otkako je svijeta i ljudi. Tako dalje čitamo: „Tko se osvećuje, njemu se Gospodin osvećuje.“ Zatim nastavlja: „Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek gaji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe?“ Tako su kroz mnoga stoljeća bili poučavani pobožni Židovi za svoje ponašanje i postupanje prema bližnjima u svakodnevnom životu.
A onda smo u evanđelju čuli apostolskog prvaka Petra, koji je također bio poučavan u takvom postupanju. Pobožni Židov Petar postavlja Isusu jednostavno pitanje: „Koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ Broj sedam je za Židove bio ‘broj punine’. Istaknuvši broj sedam Petar je sigurno mislio da je poprilično velikodušan u opraštanju. Ne znamo je li Petar mislio o opraštanju u jednom danu, u jednom tjednu ili mjesecu… ili pak možda sedam puta kroz čitav život. Uglavnom ponudio je, po njegovu mišljenju, velikodušni broj opraštanja. Ponavljam, za Židove je broj sedam broj punine!
Vrlo je vjerojatno Isusov odgovor poprilično začudio Petra kad mu je rekao: „Ne kažem ti do sedam puta nego do sedamdeset puta sedam.“ Nije nam valjda teško shvatiti da tih sedamdeset puta sedam ne treba doslovce shvatiti – kao da stvarno trebamo brojiti do sedamdeset puta sedam – nego to zapravo znači: uvijek! Oprostiti treba uvijek! To biva osobito važno ako se želi postići sretan život u vječnosti neba – a tu stvarnost Isus naziva kraljevstvo nebesko. I da nekako pojasni i potvrdi poziv na velikodušnost praštanja, Isus je ispričao prispodobu o velikodušnom kralju koji je svom velikom dužniku oprostio veliki dug jer ga je zamolio. Onda je taj velikodušni čin opraštanja Isus usporedio je s čovjekovim ulasku u kraljevstvo nebesko.
Velikodušni kralj iz prispodobe, koji oprašta nama nezamislivu vrijednost, ustvari je sam Bog. A sluge iz prispodobe: to smo mi ljudi. Dug iz prispodobe ustvari su naši grijesi. Naime, Bog nam je darovao razne sposobnosti, koje možemo shvatiti kao neki kredit života. Te darovane nam sposobnosti bile su dovoljne i prikladne za sve životne okolnosti u kojima smo se nalazili. Pa ako ih nismo dobro upotrijebili postali smo Bogu dužni. Da lakše razumijemo učinimo jednu prispodobu iz moguće životne prakse.
Dobili smo, da dobili smo, odgovarajuće zemljište i strojeve da to obrađujemo. Dobili smo sve strojeve, sve sjeme i sve gnojivo potrebno za obradu zemlje. I mi smo to trebali pravilno upotrijebiti: uzorati, posijati i ubrati urod. I onda kad nas na jesen taj darovatelj zemljišta pozove da predamo svoj urod, mi mu kažemo da sad nemamo. I zamolimo ga da ima strpljenja s nama pa ćemo mu jednom to ipak dati. I onda se na prvu vlasnik zemljišta najprije rasrdi i želi nas kazniti prodajom svega što imamo i tako si podmiriti dug. U nevjerojatnoj životnoj muci bacimo se na koljena i zamolimo odgodu. Vlasnik zemljišta shvati da mu zapravo nikad nećemo moći vratiti uloženo pa da se s nama ne gnjavi – oprosti nam!
Eto, tako Bog želi da mi tijekom života ostavljamo trag dobra. Redovito mi ljudi ne učinimo sve dobro koje smo mogli učiniti i jednom dođe vrijeme kad više nismo u mogućnosti to ispraviti. I onda je potrebno i dovoljno samo jedno: zamoliti Boga da nam oprosti. Tu nam je trajni primjer desni razbojnik s križa: više nikako nije mogao ispraviti životne pogreške – očito velike kad je dospio na križ i uskoro je umro – jedino je mogao zamoliti oprost. I to je učinio i po Božjoj ljubavi je dosegao sretnu vječnost. Jedino je tom čovjeku na križu Isus rekao spasonosne riječi: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Sve njegove grijehe nadomjestila je Božja ljubav. No, onaj drugi razbojnik na križu nije se pokajao za učinjeno zlo nego je i dalje ustrajao u svojoj zloći: i u zadnjim trenucima svoga života rugao se Isusu.
Eto, to je ona milost koja se pruža ljudima da u staračkoj nemoći ili u teškoj bolesti u sakramentu ispovijedi i bolesničkog pomazanja zadobiju oprost svih grijeha! I zato je veliki propust izbjegavati ispovijed i bolesničko po-mazanje u ozbiljnim životnim okolnostima: kao što je starost ili teška bolest. Neki put se članovi obitelji ispričavaju: ‘Nismo vas pozvali da ne bude milio, ili mislila, da će umrijeti’. Pa doista je umro ili umrla. Nitko nije umro zato što je primio te sakramente i mnogi ih nisu primili pa su svejedno umrli. A primanje tih sakramenata ponekad i pomogne u ozdravljenju ili pak u lakšem odlasku s ovoga svijeta.
Da, Bog je spreman ljudima oprostiti, sve oprostiti, samo treba Boga za oproštenje moliti. Potaknimo jedni druge na sv. ispovijed, potaknimo naše bolesnike na sakramente ispovijedi bolesničkog pomazanja. Bog se neće dati nadmašiti u dobroti i velikodušnosti opraštanja.
