Oslonjeni na Boga ljudi čine čuda
1. KORIZMENA NEDJELJA
(A-2023)
Čistom srijedom ili Pepelnicom započeli smo ovogodišnju korizmu. Korizma je jedno posebno ozbiljno vrijeme duhovne i tjelesne priprave za najvažniji kršćanski blagdan – Uskrs. Uskrs nosi poruku o vječnom životu za ljude, a korizma govori o nevoljama i poteškoćama prolaznog života na putu prema toj vječnosti. Osobito je znakovito posipanje pepelom: jer je i sam pepeo znak prošlosti: nekada je bio živo drvo koje je raslo i donosilo plodove. Tako nas obred pepeljenja poziva da kao vrijedni Božji stvorovi u ovom prolaznom životu donosimo dobre plodove – kako bi nam i vječnost bila dobra, sretna. A bez vječnog života malo toga, praktički ništa, nema pravu vrijednost i smisao u ljudskom zemaljskom životu – jer bez vječnosti sve propada u ništavilu.
Kao što svakom čovjeku treba vremena i uporne vježbe da bi nešto vrijednoga postigao, tako mu treba i vremena i uporne vježbe da mu prolazni život na zemlji postane uspješan hod prema vječnosti. Pa već kao malo dijete čovjek treba vremena i upornosti da bi najprije prohodao, pa onda kako raste da bi naučio govoriti, voziti bicikl, služiti se raznim uređajima i aparatima. Nekima to ide brže i lakše, nekima pak sporije i teže.
Najpoznatije vježbe za kršćane u korizmi su post i nemrs. Ta dva pojma se dosta često brkaju pa nije od viška ponoviti: post je suzdržavanje od jela, a nemrs je odricanje od mesa. Mogli bi reći da su i post i nemrs neka vrsta pokazne vježbe: imamo li sami sebe pod vlasti – možemo li se odreći nečega što po sebi nije štetno. Malko više o postu i nemrsu možete pročitati u Župnom listiću za ovu nedjelju. Inače bi najbolje bilo odricanje od grijeha svake vrste, a osobito od grijeha koji umanjuju dostojanstvo čovjeka i koji nanose duhovnu ili materijalnu štetu: nama samima ili našim bližnjima. Darivanje ljudi u potrebi također je dobra korizmena praksa: naime mi se onda odričemo nečega svoga da bismo mogli darivati nekoga u potrebi. Tko, koga, kako i u čemu – e to je već stvar životnih okolnosti u kojima živimo: i mi sami i ljudi u potrebi. Tako ovih dana svojim darom pomažemo ljude stradale u potresu: oni su nam doduše kilometrima daleko, ali su nam po svojim potrebama itekako blizu. Sjećamo se da je i onaj milosrdni Samarijanac pomogao nepoznatom čovjeku u nevolji. Ona druga dvojica našla su razlog da to ne učine.
U današnjem 1. misnom čitanju slušali smo o ljudi-ma koji su živjeli u raju. Ne u nekoj većoj ili manjoj oskudici nego u raju! A to znači u posvemašnjoj međusobnoj slozi i u skladu s prirodom: i s biljkama i sa životinjama. Najjednostavnije rečeno: sve su imali, ili skoro sve. Imali su jednu jedinu zabranu: da ne smiju po svojoj volji odlučivati što je dobro i što je zlo. To je stvarna poruka koja se nalazi u opisu Božje zabrane prvim ljudima da ne smiju jesti plodove s drva u srediti raja. Da, za nas ljude to je središnja tema: što je dobro i što je zlo. Onda se prema tome sve drugo ravna: i što činimo i što ne činimo u svome životu. Dakle, nije to bila nikakva jabuka.
I onda je čovjeku došla napast da bi si i to mogao priskrbiti: da sam odlučuje što je dobro i što je zlo. Kao vrhunaravno biće đavao je znao za tu čovjekovu želju pa mu je šapnuo neka je i ostvari – neka prekrši Božju zapovijed. A ponuda je stvarno bila zamamna: bit ćete kao Bog! Vi, ljudi, Božji stvorovi, bit ćete kao Bog i nećete se morati ravnati po Božjim zakonima i zapovijedima – sami sebi ćete biti zakon. Iz ove đavlove ponude ispada da je on veći prijatelj ljudima negoli je to Bog. Jer, eto, Bog nešto ljudima brani… a đavao im daje sve!
I ta čovjekova želja da bude kao Bog prenosi se na sve ljudsko potomstvo: sve do naših dana. Ta čovjekova sklonost da Boga smatra svojim konkurentom, jer ga sputava u njegovoj vlastitoj veličini i vrijednosti, naziva se istočni grijeh. To ime dolazi od toga jer ističe od prvih ljudi na sve njihovo potomstvo. U našem jeziku bi možda bilo bolje reći izvorni grijeh je izvire od prvih ljudi na sve njihovo potomstvo – pa da se naziv istočni pogrešno ne spaja s istočnom stranom svijeta.
Čovjekovo shvaćanje Boga kao zavidnog konkurenta prepoznaje se kroz cijelu ljudsku povijest. U naše se vrijeme osobito prepoznaje u negiranju čovjeka stvorenog kao muško i žensko. Ima ljudi koji tvrde da sam čovjek može birati je li muško ili žensko. Jer, danas se osjeća kao muško pa će se onda i ponašati kao muško, a sutra će se osjećati kao žensko pa će se i ponašati kao žensko. A za koji mjesec ili koju godinu će opet odlučivati što je. Pa ako i ima takvih ljudi, da neki ne mogu sami sebe prepoznati jesu li muško ili žensko, neka im bude – njihova radost ili njihov problem – ali je porazno da se to ističe i nameće kao nešto napredno i poželjno.
Kršćani po vjeri znaju da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko, da su oni stvorovi istog dostojanstva, koji su obdareni raznim sposobnostima da upravljaju svijetom i napune ga novim ljudskim životima. Sve drugo su napasti đavla koje čovjek može posluhnuti ili odbiti.
Evanđelje nam danas kaže da je i sam Isus, Bog i Čovjek, bio podvrgnut napastima đavla. Čuli smo i kako je sve napasti uspješno otklonio. Tako nam je zorno pokazao da čovjek ne mora poslušati đavla i da njegovi prijedlozi ne donose obećane rezultate. I đavao se povukao – evanđelje kaže: do druge prilike. U svom odbijanju đavla Isus se je oslonio na Boga. I mi imamo razne napasti, nekad veće nekad manje, i mi se možemo tim napastima oduprijeti oslanjanjem na Boga. Korizmeno vrijeme donosi više prikladnih prilika. Osobito svaka nedjeljna sv. misa. Odazovimo se!
