Po Božjem Smislu ništa nije bez smisla

2. NEDJELJA PO BOŽIĆU

(A-2014)

Valjda smo još uvijek u božićnom raspoloženju: još se nisu svi ukrasi pogasili niti su sve božićne pjesme utihnule… a još je ljepše i bolje ako nam je i duša još ‘Božićem ispunjena‘. Ipak, današnja misna čitanja, kojima nam se prenosi Božja poruka i zato ih valja ozbiljno čuti, ne daju nam da ostanemo samo na ‘vanjštini božićnog slavlja‘ nego nas pozivaju na dublje razmišljanje o tom otajstvu: što se to Božićem zbilo i zašto se to zbilo.

Krenimo u razmišljanju danas najprije od Poslanice apostola Pavla na čijem početku on izražava svoju oduševljenost Božjim ulaskom u ljudsku povijest po Isusu. On piše da nas je Bog blagoslovio svakim ‘blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu‘. A ‘blagoslivljati nekoga’ – čuli smo to na Novu godinu – zapravo znači učiniti tog čovjeka svjesnim da mu se život odvija pod Božjom brigom i potporom: i to ne samo onda kad je život lijep kao božićni blagdani nego i onda kad je život muka i kalvarija Velikog petka. Svu Božju blizinu čovjeku apostol Pavao je izrekao pojmom da je nas ljude ‘Bog posinio‘. Jednostavno, mi Bogu bliži i draži ne možemo biti: posvojeni smo od Boga kao što ljudi posvajaju djecu koju oni nisu rodili. I onda toj posvojenoj djeci pripada sve što ‘posvojitelji‘ imaju. I nama ljudima, piše sv. Pavao, Bog daje sve što ima: ‘bogatu baštinu među svetima‘. Da bi se to moglo spoznati, potrebno je da nam Bog ‘prosvijetli oči srca‘, piše dalje apostol Pavao.

Starozavjetni pisac Sirah u kratkom odlomku koji smo slušali kao 1. misno čitanje, na pjesnički način pokazuje jednaku oduševljenost Božjim zahvatom među ljude. To Božje djelovanje među ljudima pisac Sirah je opisao ‘mudrošću‘ koja se pokazuje u ljudskom djelovanju. U naše vrijeme mnogi si ljudi misle kako su prethodne generacije bile neobrazovane – zaostale i zatucane, kako nam predbacuju protivnici vjere – a doista nam treba istinski napor uma, da razumijemo, da dobro shvatimo ‘što je to pisac htio reći‘, kakvu nam poruku prenosi. Istina je da su prijašnje generacije bile tehnički neobrazovane i nerazvijene: i ne bi se znali služiti brojnim našim aparatima i strojevima. No, u duhovnom smislu nisu bili ni u čemu zakinuti u odnosu na generacije našega doba.

Da je tome tako podsjeća nas i današnji odlomak evanđelja koji na prvi mah tako nekako ‘svečano zvuči‘ i lijepo ga je slušati, ali ga uopće nije lagano razumjeti. Tome malo doprinosi i prijevod na hrvatski jezik koji nema posve iste pojmove kao što ima grčki original na kojem je to evanđelje napisano.

To se u prvom redu odnosi na sam pojam ‘Riječ‘ u prvoj rečenici: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Mi znamo da danas svijetom ‘lete‘ brojne riječi: obećavajuće i zastrašujuće, umiljate i grozne, i iza tih riječi često i prečesto ne stoje i ‘djela’ po tim i prema tim riječima. Dok vi slušate riječi ovog evanđelja, ne vidite da je ta Riječ napisana velikim početnim slovom pa je već iz toga jasno da to nije riječ poput svakodnevno izgovorenih riječi. U originalu piše da je u početku bio ‘Logos‘, a taj pojam nas odmah upućuje na ‘logiku‘, a logika nam govori o ‘smislu‘ nečega.

Dakle, je u početku bio ‘Smisao‘ u Bogu, i Bog je Smisao, i Bog je sve stvorio tako da ima smisla. Ništa na svijetu nije postalo slučajno i bez smisla, premda mi ljudi doista svojim umom ne možemo dokučiti smisao svega što postoji i smisao svega što se događa. Mi ljudi često puta želimo ‘po svome‘ uređivati svijet, pa ubrzati ili usporiti ono što se zbiva, da bi se nakon nekog vremena pokazalo da to naše ‘ispravljanje svijeta‘ nije bilo na dobro ljudima. Primjera za to bi se dalo navesti poprilično, no ja ću navesti samo dva lako primjetljiva i razumljiva.

Još ne tako davno se reklamirala razna hrana za malu djecu – razni bebironi – jer da samo zaostale seoske žene doje djecu. To se pokazalo s medicinskih razloga promašenom modom, pa se sada opet glasno poziva majke da djecu doje, a ne da ih ‘bebironima‘ hrane. Tako nekako je bilo i s vađenjem mandula: preporučivalo se svakako prije škole, da poslije ne budu problemi i izostanci iz škole. Sad kažu da mandule ipak nisu ‘višak‘ i da ih se vadi samo onda ako su tako bolesne da prave više štete zdravlju negoli što ga štite.

I odlomak današnjeg evanđelja pokazuje da je Bog predvidio čovjekovo odbijanje Božjeg smisla pa je nadahnuo evanđelistu Ivana da napiše ‘k svojim dođe i njegovi ga ne primiše‘. Bog je došao čovjeku pa nije bio dočekan u kući već u betlehemskoj štali. A nije Bog došao čovjeku u pojavi i liku koji plaše nego u djetetu koje treba pomoć i suradnju.

No, ima i onih ljudi koji su Boga prihvatili pa su postali ‘djeca Božja‘ koja uz nebeskog Oca doista imaju sjajnu budućnost koja popravlja i daje smisao i bolnoj i mučnoj sadašnjosti. Po Božjem smislu ništa nije bez smisla.

Tako sam nedavno na HKR-u čuo ovakvu priču o smislu. Neki kralj je imao slugu koji je uvijek govorio da Bog sve okreće na dobro. U svom upravljanju kraljevstvom kralj to i nije baš tako vidio. Jednom prilikom išli su u lov i kralj je u lovu stradao: ostao je bez jednog prsta. Kad je pitao slugu da li je i to što se dogodilo dobro, sluga je rekao da će Bog to sigurno okrenuti na dobro. To je kralja tako razljutilo da ga je bacio u tamnicu. Nakon nekog vremena kralj je opet pošao u lov, ovaj puta bez sluge koji je bio u tamnici, i pritom je kralj bio zarobljen od nekog divljeg plemena koje je svoje zarobljenike žrtvovalo svojem božanstvu. I kad su htjeli zarobljenog kralja žrtvovati, primijetili su da nema jednog prsta i odmah su ga pustili, jer ne mogu božanstvu žrtvovati ‘čovjeka s greškom‘. Pri povratku kralj je odmah oslobodio zatvorenog slugu uz radosno odobravanje da je sluga u pravu: jer je izgubljeni prst pomogao da ostane na životu. No, onda je kralj zapitao slugu zašto je taj ‘dobri Bog‘ dopustio da on bude u tamnici, a nije bio ništa kriv. Sluga je odgovorio da je i tu nepravednu kaznu Bog okrenuo u dobro, jer da je bio slobodan išao bi s kraljem u lov, i on bi bio zarobljen, pa bi onda bio i žrtvovan jer on ima sve prste.

Nitko od nas ne zna kad će i kako će Bog neku našu nevolju okrenuti na dobro. Ali, po Bogu sve, doista sve, ima smisla.