Po druženju s Isusom – u nebeske stanove

5. USKRSNA NEDJELJA

(A-2020)

Mnogima je istinski laknulo kada smo ovih dana čuli kako se sve manje ljudi zarazilo poznatim virusom pa se zato postupno ukidaju razna ograničenja druženja među ljudima. Prije ovih ograničenja možda nismo ni bili svjesni koliko smo mi ljudi ‘društvena bića’ i koliko nam je potrebno družiti se s bližnjima da bismo ostali duševno jaki i zdravi.

Baš tako nekako, i još više, trebale su nam donijeti utjehu Isusove riječi da se ‘ne uznemiruje srce naše‘ jer je Isus otišao pred nama ‘pripraviti nam mjesto‘. Gdje je to mjesto? Kod Oca nebeskoga. Da radost bude veća Isus govori da ‘kod Oca ima mnogo stanova‘. Naime, iskustvo ljudi kroz mnoga stoljeća i tisućljeća nam govori da se svi ljudi jednom moraju ‘iseliti iz svojih zemaljskih stanova‘. Mogu to biti sirotinjske potleušice ili luksuzni stanovi i vile: to ništa ne mijenja ‘stvarnost iseljenja‘. A kamo i kome ćemo se useliti? Ocu! Ocu nebeskom! Već je to, onako na prvo, utješno i obećavajuće: iz naših zemaljskih privremenih stanova selimo se u nebeske vječne stanove Isusova i našega Oca. Tko tako s pouzdanjem i vjerom u Isusove riječi i obećanja živi svoj život na zemlji, njegov je život utemeljen na ‘živom kamenu‘ o kojemu govori apostol Petar u Poslanici čiji smo odlomak slušali kao današnje drugo misno čitanje.

Nama koji živimo u ravnici bez velikih kamenih stijena ta slika apostola Petra možda i nije razumljiva onako od prve. Ipak i mi znamo da se kod gradnje zgrada trebaju postaviti dobri temelji. Stručnjaci za gradnju, inženjeri i zidari, znaju puno toga o potrebi dobrih temelja i svima nam je slušati njihove upute i zahtjeve ako želimo zgrade koje će dugo i kvalitetno trajati.

Baš tako nekako, veli nam apostol Petar, i naš život na zemlji treba imati dobre temelje ako želimo da i u vječnosti bude dobar i sretan. A svi ljudi žele dug i sretan život. Ma ne samo dug život, nego ljudi doslovce žele ‘vječni život‘. Žele ga premda ljudsko iskustvo mnogih stoljeća i tisućljeća govori da to nije moguće: mora se jednom umrijeti. Postoji uzrečica: mladi mogu, a stari moraju. Očiti i vrijedan napredak medicine znatno je produljio ljudski život na zemlji, ne baš jednako u svim krajevima kugle zemaljske, ali to je stvarnost koja nas istinski veseli. No, onda nas – s vremena na vrijeme – neka epidemija bolesti podsjeti da i tako napredna medicina jednom više ne može pomoći. Dakle ni medicina nije jaki temelj na kojemu se može graditi ‘trajni život‘.

Za apostola Petra taj jaki temelj, taj ‘živi kamen‘, jest uskrsli Isus Krist. I zato Petar poziva sve ljude da svoj život grade na tom ‘živom kamenu’: na uskrslom Kristu. Pritom je apostol Petar svjestan da mnogi ljudi ne prihvaćaju Isusa nego se ‘o nj spotiču‘. To ‘spoticanje o Isusa‘ i to ‘prihvaćanje Isusa‘ traje od onih prvih apostolskih vremena pa sve do danas. I površni pratitelji raznih medija: radija, televizije, tiska i interneta… mogu o tome svjedočiti. I svatko od nas vjernika mogao je ovih mjesec i pol dana osjetiti koliko mu nedostaje tjedno druženje s uskrslim Isusom na nedjeljnoj sv. misi. Na to pitanje neka svatko odgovori samom sebi u svojoj nutrini. Mi smo kršćani pozvani biti ‘živo kamenje‘ – kako nas je nazvao apostol Petar – živi ljudi koji će svojim životom svjedočiti da ima smisla i na zemlji živjeti kratko ako se zna i vjeruje da je taj kratki život putovanje prema istinskom i vječnom životu u nebu. Mnogo dobrih kršćana gradi dobar život već ovdje na zemlji – kao što se i od mnogo manjih kamena može izgraditi velika zgrada.

A što sa životnim nevoljama, teškoćama i nesporazumima među ljudima? Savjet i preporuku čuli smo u današnjem prvom misnom čitanju iz Djela apostolskih. Dakle, već se je u apostolsko vrijeme, među prvim kršćanima, pojavila netrpeljivost u običnom svagdanjem životu. Problem je nastao zbog ‘brige oko udovica‘. U to vrijeme kad nije bilo mirovina ni socijalne pomoći, udovice su doista bile najugroženija skupina ljudi. Nema potrebe sada ići u detalje zašto je to onda tako bilo, ali je stvarno tako bilo. Bolje je zapaziti kako se u naše vrijeme zbiva nešto slično. Danas se problemi ne javljaju samo zbog udovica i udovaca nego općenito zbog brige oko starih, nemoćnih i osamljenih ljudi.

Kršćani prvih vremena su pronašli dobro rješenje za udovice svoga vremena: postavili su sedmoricu đakona da se za njih brinu. Ljudi našega vremena pronašli su rješenje u primanju starih i nemoćnih ljudi u staračke domove i udomiteljske obitelji. Bitna razlika je u broju onih koji tu mogu živjeti. I tu se po ponašanju onih koji se o tim starim i nemoćnim ljudima brinu može primijetiti na kojem ‘životnom temelju‘ oni žive. Je li im temelj života uskrsli Krist kojega nastoje slijediti ili je prva briga zarada koja se tu može ostvarivati? Naravno, valjda bi svi bili sretniji i zadovoljniji kad bi se tim starim i nemoćnim ljudima mogla vratiti mladost i zdravlje. Kako to ipak nije moguće potrebno je samo pokazati poštovanje, strpljivost i opraštanje.

Tako kršćani zapravo žive i u svojoj obitelji, tako žive i u udomiteljskim obiteljima, tako žive i u staračkim domovima. Tako trebamo živjeti i ja i ti u svojim životnim okolnostima. Bolje ne može.