Po krštenju smo postali ‘Božja rodbina’

KRŠTENJE  ISUSOVO

(B-2024)

         Nedjeljom krštenja Isusova, a to je danas, završava božićno vrijeme, završava svetkovanje spomena Isusova rođenja, djetinjstva i njegova skrovita života u Nazaretu. Isusov silazak u vode Jordana, o čemu svjedoči današnje evanđelje, velika je prekretnica u njegovu životu. Isus prestaje biti neki tesar iz Nazareta a postaje prorok, postaje propovjednik Kraljevstva nebeskoga. Da se Isus nije sam toga dosjetio, da si Isus nije sam uzeo tu službu, svjedoči glas s neba koji Isusa pred svima proglašuje svojim ljubljenim Sinom, kojega ljudi trebaju slušati. Zašto ga trebaju slušati? Zato da postignu ono što On obećava – Kraljevstvo nebesko i vječni život u njemu. Dakle, oni ljudi koji neće Isusa slušati, koji ga neće poslušati, neće biti ničim kažnjeni, ali će samima sebi načiniti štetu.

Sveto pismo Novoga zavjeta puno pripovijeda o tome što je Isus činio za ljude i mnogi su bili zadivljeni onim što su od njega čuli i onim što su kod njega vidjeli. Neka svjedočanstva tih ljudi su zapisana: “Nikad nitko nije tako govorio“, rekao je stražar koji je bio poslan uhititi Isusa, pa to nije učinio… “Takvo što još nismo vidjeli” – govorili su mnogi nakon brojnih Isusovih čudesa. Poznata je također ona rečenica iz Djela apostolskih u kojoj se izriče sva bit Isusova života na zemlji: “Prošao je zemljom čineći dobro“.

Taj ‘hod zemljom u činjenju dobra‘ Isus je započeo krštenjem. I svi mi ovdje prisutni, kao i oko 3000 pokrštenih iz naše župe a koji sada nisu ovdje, niti ih danas neće ovdje biti, bili smo kršteni da bismo Isusa nasljedovali u svom hodu ovom zemljom. Zato bismo i mi trebali ‘proći ovom zemljom čineći dobro’, kako bi onda taj naš hod bio ujedno put prema nebu.

Bili smo kršteni u Božje ime i zato biti kršten zapravo znači ‘biti od Boga rođen’. Tjelesnim rođenjem započinje naš vremeniti život, a krštenjem započinje u nama i naš vječni život. Po krštenju mi smo postali Božja rodbina, ušli smo s Kristom kao sa svojim bratom u obiteljske odnose: i s Bogom Ocem i s Duhom Svetim. I tu nije kraj ‘posljedicama’ krštenja: ako su svi ljudi Božja stvorenja, našim rječnikom rečeno “Božja djeca”, onda smo po krštenju mi ušli u obiteljske odnose ne samo sa svim kršćanima nego i sa svim ljudima.

Ipak, kako se i u obiteljima dogode ‘crni dani’ i čuju se neprikladne riječi, tako niti nama u kršćanskom životu ne ide sve lako i glatko u odnosima s našim bližnjima. Uzrok tih naših teškoća vidimo u ranjenoj ljudskoj naravi. Ljudska je narav ranjena time što čovjek u svojoj veličini Božjeg stvorenja samog svog Stvoritelja može doživljavati kao suparnika, kao onog koji čovjeka ograničava u njegovoj veličini i vrijednosti. Da – to je ono kad čovjek poželi ‘biti kao Bog’. Nije to bila želja samo Adama i Eve u raju zemaljskom, to je često puta želja svakog potomka Adama i Eve, tj. svakoga čovjeka.

Izlaz iz takove ljudske situacije otvara se po krštenju. Tu se otvara postupak čovjekova sazrijevanja i duhovnog rasta da u Bogu sve više gleda svoga prijatelja, svoju sreću i smisao postojanja, a sve manje svoga suparnika. Nije Bog nama ljudima jalan na našoj sreći. Tko tako doživljava Boga taj sigurno ne zna za Isusovog nebeskog Oca, taj misli na nekog drugog boga. Za Isusovog nebeskog Oca svi smo mi na krštenju prozvani njegovim miljenicima, njegovim sinovima i kćerima. Zato je krštenje sakrament ulaska u zajednicu spašenika, uvršteni smo u Isusovu putujuću Crkvu i preporođeni smo za vječni život. Zato je dobro češće podsjetiti se na krsna obećanja koja su bila dana Bogu za nas po našim roditeljima i kumovima. Mnoga krštenja sigurno nisu bila obavljena s takvim mislima i s takvim raspoloženjem. Krštenje se nerijetko dogodilo samo kao uhodani običaj, onako ‘usput’, a krstitke su svečane. Svjesniji kršćani trebali bi ipak krstiti u nedjelju kad je na  misi u većem broju prisutna zajednica kršćana u koju ulazi  to dijete svojim krštenjem. I ovo je moj poziv i poticaj da  krštenja budu više nedjeljom, a manje subotom. To će biti  mali pokazatelj, mali barometar vjerničkoga tlaka u kršćanskoj obitelji koja krsti svoje dijete. Konačno: od  nedjeljnog ručka do pola noći još je uvijek punih dvanaest sati krstitki!

Krštenje je sakrament, krstitke su druženje uz jelo i piće povodom proslave sakramenta. Po krštenju mi ljudi postajemo Božja rodbina na ovome svijetu. A rodbina je međusobno povezana, rodbina se više ili manje često posjećuje. Po rodbinstvu s Bogom, mi preuzimamo i obvezu zastupanja Božje stvari u ovom svijetu. Bog nas ljubi besplatno, ali računa s nama i ne šali se kad govori da nas nikada neće zaboraviti niti zanijekati sebe kao našeg prijatelja. Naše življenje krštenja jest naš trajni napor izlaženja iz sebičnosti i ravnodušnosti, pobjeđivanje u sebi sklonosti prema zlu i grijehu. Tu se uvijek traži i povjerenje u Boga i Božju providnost.

Sudjelovanje u nedjeljnim svetim misama, primanje sakramenata kao i osobna molitva, pokazali su se kroz 2000-ljetnu kršćansku povijest kao najsigurniji potporanj i kao najpovoljnija klima da se vjera živi i sačuva, uz tugu i radost, uz padove i podizanja.

I tako se prođe  zemljom čineći dobro i u nebo se stigne. To pak je najbolji životni rezultat, to je zapravo najbolji rezultat života: u nebo stići. Po krštenju smo s time upoznati, po krštenju smo za to osposobljeni.