Po krštenju smo postali Božji izabranici

2. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

     Pozorniji pratitelji javnih medija sigurno su zapazili da se ova godina, koju smo nedavno započeli, naziva i ‘super izborna godina’. To zato jer će ove godine biti više izora na raznim razinama. Pažljiviji slušatelji svih današnjih misnih čitanja također su mogli zamijetiti da je riječ o izboru.

Tako smo najprije čuli kako je mladi Samuel bio izabran za Božjeg posrednika prema ljudima. I njega je taj izbor iznenadio tako da isprva uopće nije shvaćao tko ga zove: mislio je da ga zove stari svećenik Eli. A i taj iskusni svećenik Eli je isprva mislio da je mladi Samuel samo nešto sanjao, pa ga je dvaput vratio na daljnje mirno spavanje. No, kad je i po treći put mladić došao k njemu, svećenik Eli je shvatio da to nije samo obični san nego da se u tome, što mladić Samuel čuje, krije Božji poziv. Zato mu je treći put savjetovao: kad opet čuješ taj poziv, onda odmah spremno odgovori: „Govori, sluga tvoj sluša.“ Nakon takvog spremnog odgovora, više se u današnjem odlomku misnog čitanja ne navode detalji događaja nego se jednostavno objavljuje da je Samuel bio vrlo pozorni slušatelj Božjih riječi. Naravno, daljnjim čitanjem Svetoga pisma može se lako doznati što je i kako je prorok Samuel djelovao među svojim suvremenicima.

Evanđelje pak opisuje poziv prve trojice Isusovih učenika. Prvu dvojicu je k Isusu uputio njihov dotadanji učitelj Ivan Krstitelj. Ta dvojica su samo onako usput čula kratki komentar Ivana Krstitelja o Isusu koji je mimo njih prolazio. Očito su ova dvojica od svog dotadašnjeg učitelja Ivana čula podosta o Isusu pa im je samo ta jedna rečenica bila dovoljna da shvate: koga ubuduće trebaju slijediti. I pošli su za njim i više ga nisu ostavljali. Nismo čuli nikakve detalje o tome što  im je Isus u tom prvom susretu govorio, ali je očito bilo nešto tako dobro, tako veliko i vrijedno, da je jedan od njih, imenom Andrija, o tome obavijestio i svoga brata Šimuna. Još jedan naoko mali detalj pokazuje kako im je taj susret s  Isusom bio važan: zapamtili su uru kad se to zbilo: „Bila je  otprilike deseta ura.“ – a to bi po našemu računanju vremena bilo oko 4 sata poslijepodne. I mi pamtimo datume i važne događaje u našem životu.

Tom novodovedenom učeniku Šimunu, Isus odmah mijenja ime u ‘Kefa‘ – ‘Petar‘ – ‘Stijena‘. Isus je odmah znao ‘s kim ima posla‘, da je to učenik koji će biti predvodnik svih njegovih učenika. Mi sada znamo kakav je učenik bio taj Šimun Petar: nagao i prevrtljiv. Čas se oduševljavao s Isusom i govorio kako je spreman za njega čak i umrijeti… da bi u času krize zatajio da ga uopće i pozna. No taj učenik Šimun Petar se pokazuje i kao poduzetan učenik: na Isusov poticaj ide loviti ribu i onda kad se ona ne lovi… pa skače u more i želi poput Isusa hoditi po vodi… na Maslinskoj gori jedini mačem brani Isusa. Tako je apostol Petar postupno prolazio kroz Isusovu školu da velike stvari može ostvariti samo u oslanjanju na Isusa, ali pritom i on mora obaviti svoj dio posla.

I apostol Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima također govori o izboru: o izboru načina života. Isusovi učenici ne mogu i ne smiju živjeti kao oni koji nisu Isusovi učenici. Doista mora biti primjetljivo da je netko Isusov učenik. To ne znači da Isusov učenik ne može i ne smije pogriješiti, jer onda ne bi bio čovjek, nego da se Isusov učenik ne smije ‘pomiriti s grijehom‘: da se danas tako živi i da se ne može drukčije. U kratkom odlomku današnje poslanice apostol Pavao piše konkretno o ‘grijehu bludnosti‘ kojim čovjek ponižava i nagrđuje svoje ‘tijelo koje je hram Duha Svetoga‘. Očito je u to vrijeme i u tom gradu Korintu taj grijeh bludnosti bio vrlo raširen pa apostol piše tamošnjim kršćanima da oni u tome ne smiju biti jednaki ljudima koji nisu kršćani. I danas postoje brojni razlozi zbog kojih treba pozivati nas kršćane da ne budemo jednaki drugima u grijehu bludnosti. Stanovnici Korinta u to vrijeme i nisu smatrali da je to neki grijeh nego da je to način uživanja u životu. I danas tako mnogi ljudi misle. Apostol Pavao kaže da to za kršćane ne vrijedi: moraju biti u tome drukčiji. Dakle za kršćane ni danas ne može vrijediti životna praksa da možeš biti životom ‘oženjen ili udata‘ a da ne moraš biti vjenčan ili vjenčana. Naravno, možeš biti, ali onda si u grijehu. Ako pak misliš da to nije grijeh, onda nisi životom kršćanin makar si pokršten.

Dakle, i mi smo svakoga dana na izborima: hoćemo li u svoj život ugraditi kršćanske vrednote i živjeti po njima ili ćemo živjeti kako nekršćani žive. Dakako nije samo ‘to‘ stil života po kojem bi se trebalo prepoznavati kršćane, ali posve sigurno i to spada među važnije vrednote kršćanskog života. Za kršćane je nadalje normalno da psovkom i kletvom ne pogrđuju ni Boga ni bližnjega svoga. Pa za kršćane je također normalno da su nedjeljom u crkvi na sv. misi, isto tako da se druže s članovima obitelji, rodbinom i prijateljima, a ne da u trgovini provedu polovicu nedjeljnog dana. I onda se svatko kao stranac vrati kući, a Boga, rodbine i prijatelja se sjeti tek onda kad u životu ‘zagusti‘ pa je potrebna pomoć.

Dvojica Ivanovih učenika su čula samo jednu rečenicu o Isusu koji je mimo njih prolazio i to im je bilo dovoljno da i oni krenu za Isusom. Očito zato što su prije od Ivana dosta toga vrijednoga i važnoga o Isusu čuli. Pa i svi kršćani su do sakramenta krizme dosta toga vrijednoga i važnoga o kršćanskoj vjeri čuli… i to bi trebalo biti dovoljno da i svoj život u bitnim stvarima nastoje prema tim vrijednostima urediti. Istina je da i mi smijemo biti poput mladoga Samuela koji ispočetka misli da ga zove i da mu govori samo stari svećenik Eli, ali nije ni taj poziv svećenika prečuo nego se odazvao. Kad pak je shvatio da ga ustvari zove sam Bog, spremno se odazvao i Božja nadahnuća u život provodio i drugima o tome svjedočio. U prilog tome govori zadnja rečenica prvog misnog čitanja: „Gospodin je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju.“ Pa i kad danas papa, biskupi i svećenici pozivaju ljude na ‘život po Božjem‘, može to izgledati kao govor samo tih ljudi – mladih ili starih – ali u tim pozivima treba biti prepoznat Božji poziv. Možemo reći lakonski: ‘A kaj nas za to briga‘ i nastaviti živjeti po svome, a možemo to i ozbiljnije čuti i nastojati u život provoditi: s više ili manje uspjeha. Taj naš izbor je važan, važniji za svakoga od nas negoli je izbor predsjednika ili predsjednice: to je izbor moje i tvoje sadašnjosti i budućnosti, konačno i vječnosti.

Možemo i smijemo griješiti, ali se s grijehom ne smijemo pomiriti.