Po Mariji Bogorodici k Isusu

MARIJA BOGORODICA – NOVA GODINA

(A-2023)

Proteklih desetak dana pri prvim susretima izmjenjivali smo riječi čestitke ‘sretan Božić’, sada pak ćemo slijedećih desetak dana izmjenjivati riječi čestitke ‘sretna Nova godina’. Pa tako i ja danas: najprije svima sretna Nova 2023. godina. Eto, toliko je već godina prošlo otkako je Bog postao i čovjekom i zemaljskim putovima hodio. I današnje evanđelje nam želi prenijeti malko od one čudesnosti iz božićne noći. Zanimljivo je čuti kako su pastiri s betlehemskih poljana – neuki ljudi –  povjerovali anđelima radosnu vijest o rođenju Spasitelja. Dakle, neukost nije zapreka za prihvaćanje Božje poruke. Uskoro ćemo, na blagdan Bogojavljenja, saznati da ni velika učenost nije zapreka za prihvaćanje Božje poruke: trojica mudraca došli su do Boga putem znanosti i mudrosti. Samo je zatvoreno ljudsko srce istinska zapreka da Bog prodre u čovjeka. I to ne zato što Bog to ne bi mogao nego zato što Bog poštuje i cijeni čovjekovu slobodu. Svakom čovjeku Bog daruje sposobnosti dostatne za životne okolnosti u kojima živi. No, uz darovane sposobnosti Bog traži od ljudi i njihov trud i zalaganje. I zato smo i pred Bogom i pred ljudima odgovorni: zaslužni ili krivi, već prema tome kako smo te sposobnosti upotrijebili. U Isusu Bogočovjeku Bog je na sasvim opipljivi način – riječima i djelima – na dohvat ljudskim očima i ušima, pokazao kako treba živjeti čovjek kao Božje stvorenje. Mogli bi reći: Božje stvorenje najvišeg stupnja. To posebno ističe već biblijska poruka o stvaranju čovjeka: „I vidje Bog da je veoma dobro.“ Prije toga svaki put: „I vidje Bog da je dobro“, samo za čovjeka: „I vidje Bog da je veoma dobro.“ Tu svu ljepotu kao i teškoće ljudskog života nadvisuje Božja ljubav – koja traži zalutale i veseli se njihovu povratku.

Započeli smo novih 365 dana životnih prilika i neprilika da ostavimo trag dobra u svom malom svijetu gdje živimo i radimo. Isusovo rođenje, i sav kasniji Isusov život, nas je podsjetilo da nismo sami u ovom svijetu: osim naših bližnjih i sam Bog nam se u Isusu nudi za životnog suputnika. A već je starozavjetni pravednik Mojsije bio potaknut od Boga, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju, da na ljude zaziva ‘Božji blagoslov’. Neka to čine svi starozavjetni svećenici židovskog naroda. Dakako, to je poziv i poticaj i novozavjetnim svećenicima da to isto čine za ljude našega doba. Ovih božićnih dana to brojni svećenici i čine: zazivlju Božji blagoslov ne samo u crkvi nego i u kućama i stanovima, u obiteljima. Dakako, normalno je da se i svi ukućani priključe toj molitvi blagoslova.

Zato nam i sv. apostol Pavao u svojoj Poslanici Galaćanima piše da mi ljudi poslije Isusova ulaska u ljudsku povijest živimo ‘puninu vremena’. Bog je po Isusu koji je postao i Čovjekom, ljude prihvatio kao Isusovu braću i sestre. A kako je Isus Božji Sin to smo i mi ljudi postali Božja djeca pa nas je Isus poučio da Boga zovemo svojim Ocem. Dobro je podsjetiti se da samo kršćani Boga zovu Ocem – ljudi svih drugih vjera Boga zovu nekim drugim imenima: najčešće takvima koja ističu Božju veličinu i moć. Zato Bog u kojega mi vjerujemo nije nebeski policajac koji vreba na ljudske grijehe pa da ih kazni. Da, Bog svakako zna za naše grijehe i zato nas poziva da ih i mi prepoznamo kao one stvarnosti koje nagrđuju naše ljudsko dostojanstvo Božjih stvorova. I kad čovjek uvidi promašaje svoga života zbog grijeha, pa se želi vratiti Bogu sigurno neće naići na odbijanje i zapreku. To nam je Isus jasno rekao u poznatoj nam prispodobi o milosrdnom ocu i rasipnom sinu. Ali rasipni sin je morao ‘doći k sebi’, morao je uvidjeti svoj pogrešni način života, i onda se je tek mogao vratiti ocu. Otac je bio stalno isti – dobar, rasipni sin je trebao promjenu. Trebao je shvatiti kako mu je sada i kako mu je bilo kod oca. I bio je nevjerojatno srdačno primljen, tako da se je njegov brat rasrdio i na oca i na brata. Bog je dobri otac.

Mi znamo da ljudi mogu usvojiti tuđu djecu, dati im svoje prezime i svoja materijalna dobra – i onda se oni smatraju njihovom djecom. Po Isusu je Bog postao stvarnim čovjekom i zato su i ljudi po Isusu postali stvarna Božja djeca. Ljepše i bolje ne može, pa makar mi to slabo ili teško razumjeli ili shvatili. A, joj, pa koliko toga i u našem običnom svijetu, u našem svakodnevnom životu, ne možemo baš razumjeti i shvatiti. A ipak to živimo. Naravno, lakše nam je to razumjeti i prihvatiti: da smo Božja djeca, ako se s Bogom češće družimo – u čemu je nedjeljna sv. misa svakako najjednostavniji i najbolji način. Tko to u svom životu dugo zanemaruje, sve manje Boga doživljava kao Oca u čijem je društvu lijepo biti. U Bogočovjeku Isusu nam je Bog pokazao i dokazao da je vrijedno ‘biti čovjek’. S velikim povjerenjem u Boga i svojim osobnim pristankom Marija je u tome na najbolji mogući način sudjelovala. Zato ju danas slavimo kao Mariju Bogorodicu i našu zagovornicu. Bila nam to Marija cijelu ovu godinu.