Po molitvi znamo da nas Bog prati u životu

17. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2016)

Mi smo ljudi dosta povodljivi jedni za drugima pa nastojimo živjeti: činiti i govoriti kako to žive i čine neki drugi. Osobit utjecaj na ljude imaju razne reklame zbog kojih čovjek često napravi i ono što mu inače ne bi palo na pamet. Djeca i mladi koji su bez životnog iskustva su osobito podložni utjecaju sa strane.

Tako se poneki put dogodi da u našem svećeničkom društvu nečije dijete izrekne neku težu psovku. Vrlo često se onda roditelji počnu ispričavati kako oni nisu naučili svoje dijete psovati. Pa valjda i jesu rijetki odrasli ljudi koji djecu baš uče psovati. Djeca psovke nauče posredno: dok to stariji govore u običnom razgovoru. Nekim odraslim ljudima je to već tako obično da i ne primijete kako često u razgovoru izreknu i neku težu psovku. U svakom slučaju dijete je psovku negdje od nekoga čulo inače je ne bi znalo izreći. Manji je problem ako tu psovku dijete stvarno nije čulo u svojoj kući jer onda se to riješi dosta jednostavno: rekne se djetetu da to nije čulo doma i da se tako u našoj kući ne govori. I za neko vrijeme ta će psovka nestati iz dječjih usta. Ukratko, ako neko dijete često čuje psovku i ono samo će naučiti psovati, ako pak neko dijete često čuje molitvu i ono samo će naučiti moliti.

Danas smo čuli u evanđelju kako se upravo nešto takvoga dogodilo Isusovim učenicima: vidjeli su, a valjda i čuli, kako se Isus moli. Očito to nije bilo prvi put da su Isusa vidjeli u molitvi. Sjetili su se k tome kako su vidjeli i čuli kako se mole i učenici Ivana Krstitelja. I poželjeli su da bi i oni znali moliti, pa su rekli Isusu da i njih nauči. I Isus im je uslišao molbu: rekao im je kako i što da mole. To je ona svim kršćanima poznata molitva: ‘Očenaš‘. Ali dok smo slušali današnje evanđelje, valjda nam je ta molitva izgledala nekako manjkavo. Mogli smo pomisliti: ili su se potkrale tiskarske pogreške u knjizi ili je čitač pogrešno čitao. Pa znamo svi mi molitvu Očenaš napamet i znamo da poprilično drukčije zvuči.

A Isusova poduka u molitvi stvarno zvuči i ovako kako smo je mi danas u evanđelju čuli, a zvuči i onako kako je svi mi znamo moliti. Jedan način, onaj nama poznatiji, zabilježio je evanđelist Matej, a ovakav oblik molitve Očenaša zabilježio je evanđelist Luka. Pazimo: ni Luka ni Matej nisu Isusove riječi molitve koju ih je Isusu učio tonski snimali niti su ih kao daktilografi na licu mjesta zapisivali. I jedan i drugi evanđelista te su riječi dosta kasnije zapisali: jednim dijelom po svom sjećanju, a jednim dijelom po nadahnuću Duha Svetoga.

I valjda je Duh Sveti, ovakvim različitim nadahnućem dvojici evanđelista, htio podučiti sve Isusove učenike da im Isus nije izrekao neke ‘čarobne riječi‘ s kojima će oni izmoliti od Boga sve što će ga tražiti – jer, valjda, Bog neće moći odoljeti riječima koje ih je naučio sam Božji Sin Isus.

Takvim različitim nadahnućem iste molitve Duh Sveti je podučio sve Isusove učenike – one onda i nas danas – da se u toj molitvi podsjetimo da nam je Bog ‘Otac‘ i zato smijemo moliti da se njegova volja ostvaruje i ovdje na zemlji i u vječnosti. Pritom se pouzdajemo da će to za nas biti ‘dobro‘, čak i onda kad ne budemo razumjeli sva događanja oko sebe – jer otac je netko tko je dobar.

Također se u toj molitvi podsjećamo da Bog zna i za naše zemaljske potrebe pa ga molimo i za ‘kruh naš svagdašnji‘. I na kraju nam je u toj molitvi Očenaša rečeno da naš život, i na ovom svijetu i na drugom, ovisi dijelom i od nas: o našem ponašanju prema našim bližnjima, pa smo zato pozvani da ‘oprostimo kako bi i nama bilo oprošteno‘.

Vjerujem da ste mogli prepoznati da se u oba oblika ove molitve Očenaša izriču sve ove glavne teme. A svaka molitva je u stvari podsjetnik onome tko moli da se njegov život odvija pod Božjom brigom: pa i onda kad je čovjek u nevolji. I nema nekih čarobnih ni magijskih riječi koje mogu bolje i više potaknuti, čak prisiliti, Boga da nam učini ono za što ga molimo. Bog će nam sigurno dati ono što nam je potrebno. Jedan je molitelj ovako zapisao: nisam od Boga dobio sve za što sam molio, ali sam dobio sve što mi je bilo potrebno!

I na kraju poduke: što i kako valja moliti, a da pojača naše vjerničko pouzdanje u Boga, Isus je izrekao i neke primjere dobrote iz običnog ljudskog života u kojem ljudi ljudima čine dobro: neki put samo zato što je netko uporan, kao onaj što je po noći došao prositi kruha, a neki put zato što je ljubav posrijedi, kao kod roditeljskog darivanja svoje djece.

A sad obratimo malo pozornost i na Abrahamovu molitvu za stanovnike Sodome i Gomore, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. Odmah nam je postalo zanimljivo kako je Abraham uporan u molitvi, i to u molitvi za druge. Abraham je svjestan da moli za grešne ljude: a moli da brojni grešni budu pomilovani zbog malobrojnih pravednih. Hrabro i zauzeto Abraham spušta kriterije: pa mu je sve manji broj pravednih dovoljan za spas velikog broja grešnih. Od pedesetorice došao je samo do petorice! U toj molitvi vidljiva je i velika Božja ljubav koja prihvaća te smanjene kriterije molitelja Abrahama. Nažalost ništa od toga nije bilo dostatno da spasi stanovnike Sodome i Gomore: Abraham je ustrajno molio, i Bog je bio velikodušan u praštanju … ali, ali ljudi nisu htjeli. A Bog istinski poštuje našu slobodu: i zato imamo zasluge za dobro i zato imamo i krivnju za zlo.

Valjda se i mi molimo, češće ili rjeđe, i za svoje potrebe i za potrebe drugih… valjda se i neki drugi mole za nas – a plod molitve ne ovisi niti samo o molitelju niti samo o Bogu kojega molimo: plod molitve ovisi i o čovjeku za kojega se moli. Ima jedan zgodan vic: nekog su čovjeka koji nije nikako htio ići u crkvu jednom zgodom prijatelji prisili, ugurali su ga u crkvu. I onda im je rekao: ‘U crkvu ste me ugurali, ali molil pa se nam‘!

Za kraj: Bog nam je otac – podsjećamo se u molitvi Očenaša – i zato ne trebamo od njega bježati jer nam samo dobro hoće dati. A da sve ‘Božje dobro‘, koje nam Bog želi dati, ipak ne stigne do ljudi krivi su često sami ljudi: mi drugima, drugi nama. Dok smo živi možemo mijenjati svoj stav: i prema molitvi i prema bližnjima i prema Bogu. Možemo mijenjati i na bolje i na lošije. Isus nas je potaknuo, u molitvi Očenaša, da se često podsjetimo kako živimo svoj život: pod brigom i paskom Boga Oca, bližnji su nam prilika za dobro i za loše, na nama je da opraštanjem svojim bližnjima i mi Bogu damo ‘mjerilo opraštanja‘ nama. Eto, kako je lako od Boga dobiti oproštenje: mi moramo drugima oprostiti.