Po molitvi znamo da nismo sami

17. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

Prebacimo se zakratko, onako u duhu, u vrijeme Isusova zemaljskog hoda ovim svijetom, a kako nam to opisuju evanđelja, knjige Novoga zavjeta. Dvanaestorica učenika već neko vrijeme prate Isusa, slušaju njegove riječi i gledaju čudesna djela koja čini: na prirodi i na ljudima. Čuli smo da je osim Isusa i Ivan Krstitelj imao svoje učenike. Naime tada je bila praksa da su pojedini učeni ljudi okupljali oko sebe svoje učenike, ne djecu već odrasle ljude, i učili ih mnogočemu. I onda su ti razni učenici raznih učitelja međusobno razgovarali o tome što ih njihovi učitelji uče. Pa su se tako međusobno družili i Isusovi i Ivanovi učenici. Družili se i razgovarali o tome što njima njihov učitelj govori. I tako su Isusovi učenici saznali da je Ivan svoje učenike naučio moliti. Ne znamo koje molitve, ali ih je naučio moliti pa su i oni poželjeli da Isus i njih nauči moliti.

Možemo si zamisliti kako su Isusovi učenici mislili da će ih Isus naučiti neke još bolje i uspješnije molitve od Ivanovih, molitve koje će Bog sigurno uslišiti. Isus je odmah ispunio njihovu molbu, rekao im je što i kako trebaju moliti: „Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!“ Od prve nam je jasno da je to podosta izmijenjeni Očenaš, najpoznatija molitva koju mi molimo, a valjda svakodnevno. Tu nam valja zapaziti da nas Isus ponajprije uči kako je Bog za nas otac. Ni u jednoj drugoj vjeri ili religiji ljudi tako ne zovu Boga… zovu ga nekim drugim imenima u kojima se najčešće ističe Božja veličina i jakost. A nama Isus kaže da je Bog za ljude Otac, otac koji vodi brigu o ljudima, kako to rade zemaljski očevi za svoju djecu. I da naglasi potrebno zajedništvo među ljudima Isus je rekao da treba moliti ‘Oče naš’ a ne ‘Oče moj’.

I još je jako važno zapaziti da u toj molitvi mi Bogu dajemo ‘mjeru’ opraštanja, mjeru koja je sukladna našoj mjeri opraštanja. Pojednostavljeno rečeno: molimo Boga da nam oprosti onako kako mi opraštamo. Dakle je opasno ne htjeti i ne moći oprostiti našim bližnjima.

Ako sad usporedimo molitvu Očenaš kako je mi molimo s ovakvom molitvom kako danas Isus uči apostole, mogli bismo se zapitati: kako to da su u Bibliji zapisane dvije verzije molitve Očenaša? Očito Isus nije učenicima diktirao tu molitvu, a oni su je zapisivali, nego su je oni kasnije po sjećanju i još više po nadahnuću Duha Svetoga kao takve zapisali. A bit molitve je ista: Bog je otac koji se za ljude brine i poziva ih na opraštanje bližnjima.

A Duh Sveti je dopustio da budu ovako zapisane dvije verzije Očenaša valjda zato da ni mi ne bismo pomislili kako samim izgovaranjem nekih Isusovih riječi mi automatski postižemo uspjeh pred Bogom. Molitva Očenaša nas najprije podsjeća da svoj život živimo pod Božjom brigom: nismo sami ni napušteni ni kad nam je teško, kad nam je najteže. A mi ne bismo smjeli napustiti Boga kao nepotrebnoga onda kad nam je lijepo, kad nam se ostvaruju svi planovi i želje. Jednom drugom prilikom Isus je rekao da u molitvi ne smijemo ‘blebetati kao pogani, koji misle da će s mnoštvo riječi biti uslišani‘. Nešto takvoga događa se u naše vrijeme: internetom se šire molitve koje onda treba odaslati na deset primatelja… jer u protivnom će nam se nešto lošega dogoditi. Čisto praznovjerje! Pa mi ljudi ne bismo prijatelje kaznili ako nam ne ispune neku želju. A Bog je nama toliki prijatelj da je u Isusu postao čovjekom, dakle jednim od nas. Od slanja takvih molitava korist imaju samo davatelji usluga putem interneta.

U 1. misnom čitanju čuli smo molitvu starozavjetnog pravednika Abrahama za stanovnike gradova Sodome i Gomore. Valja zapaziti kako je Abraham u svojoj molitvi stvarno uporan. A nije molio za sebe nego za druge, za mnogo drugih ljudi. Mogli bi reći da molio i s malo drskosti: od pedeset nevinih došao je do samo deset. I na svaki molitveni zaziv Bog mu je obećao ispunjenje. Znamo, na kraju su stanovnici Sodome i Gomore ipak bili kažnjeni jer se nije našlo ni deset pravednika zbog kojih bi bili pošteđeni ti cijeli gradovi – kako je to molio pravednik Abraham.

Ipak, netko drugi nam je izmolio oproštenje grijeha: Isus na križu, kako to piše apostol Pavao u svojoj poslanici. Pavao se izražava slikovito kad piše da je ‘zadužnica naših grijeha po Isusu pribijena na križ’. Zadužnica je dokument na koji se zapisuju dugovi – otuda i ime zadužnica – koji se jednom moraju platiti. Tako nam apostol Pavao slikovito prikazuje kao da su i naše grijesi zabilježeni pred Bogom. Naime mi smo ljudi dobili od Boga određene sposobnosti koje bismo trebali u svojim životnim okolnostima upotrijebiti na dobro, tako da ljudima s kojima živimo bude bolje negoli bi im bilo da nas u tom društvu nema. Grijeh je ne pretvoriti te dobivene sposobnosti u konkretna dobra djela. Tu se događaju razni nesporazumi i sukobi koje treba zaboraviti i oprostiti, pa onda dalje živjeti.

Poneki put se dogodi da ljudi ljudima oproste i stvarne dugove u novcu i da to bude vidljivo onda potrgaju dokument na kojemu su ti dugovi bili zapisani. Isus je, piše apostol Pavao, poništio zadužnicu naših grijeha tako da ih je preuzeo na sebe, odnio na križ, za grijehe umro i tako ih oprostio. I tako su grijesi uklonjeni. Potrebno je samo jedno: za njih se pokajati, izreći iskreno žaljenje za učinjene grijehe. Pa tako nekako postupaju i roditelji prema nepodopštinama i grijesima svoje djece: opraštaju im.

Isus nas danas poziva: Opraštajmo i mi jedni drugima da bi i nama Bog oprostio.