Po svojim učenicima Isus je i danas djelatan

3. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2014)

Evanđelje današnje nedjelje potvrđuje riječi Ivana Krstitelja iz evanđelja prošle nedjelje da ‘iza njega dolazi onaj koji je bio prije njega‘. Prije njega je po važnosti i po djelima koja čini: Ivan je ‘krstio na oproštenje grijeha’, a Isus ‘liječi svaku bolest i svaku nemoć u narodu’. U današnjem evanđelju smo čuli kako je ‘Ivan predan‘, a to zapravo znači da je uhićen i zatvoren pa više ne može djelovati onako kao što je to prije činio, a Isus počinje posve ozbiljno djelovati: okuplja oko sebe učenike. Evanđelist Matej jasno piše da se ništa od toga ne događa slučajno nego: ‘po riječima proroka Izaije’, a to pak znači ‘po Božjem planu’, pod Božjom brigom. I taj Božji plan počinje se ostvarivati na, po ljudski, neočekivanom području: u poganskoj Galileji. A i ljudi koje Isus zove nisu baš od ‘visokih škola’: prva četvorica pozvanih ‘bijahu ribari’. A ribari su u velikoj većini ljudi posebnog kova: strpljivi i uporni. Tome se nauče u svom ribarskom poslu: kad je ulov slab ili nikakav, ništa ne vrijedi sjesti u čamcu i plakati, ne vrijedi niti tražiti krivicu u nekom ili nečem drugom… jedino što vrijedi i što može imati uspjeha jest ‘ponovno pokušati’. I baš ta karakteristika se traži od Isusovih učenika kad postanu Isusovi apostoli, a to znači njegovi ‘izaslanici’ u svijetu: da budu strpljivi i uporni. I ako sad promotrimo dvijetisućljetnu povijest kršćanstva u ovome svijetu ne možemo ne primijetiti da su Isusovi učenici uspjeli. Uspjeli su velikoj većini ljudi cijeloga svijeta prenijeti ‘radosnu vijest’ o nevjerojatnoj Božjoj ljubavi prema ljudima. U Isusu Kristu, umrlom i uskrslom, najbolje nam je posvjedočena: i Božja ljubav prema ljudima i Božja moć uskrisivanja. Boljeg i jačeg prijatelja od uskrslog Isusa ljudi jednostavno nemaju! Djelomično smo mi kršćani krivi što ljudi s kojima živimo nisu po nama, po našim djelima, doživjeli i iskusili to Božje prijateljstvo iskazano u Isusu… a djelomično snose krivnju i ti naši bližnji sami za sebe što svoju nutrinu, svoje srce nisu otvorili djelovanju Božjeg Duha u sebi. Naime, Bog je nama ljudima dao nevjerojatnu osobnu slobodu da se možemo sami opredijeliti: s Bogom ili bez Boga.

Zato je već i apostol Pavao osjetio potrebnu da svoje suvremenike, kršćane Korinta, ozbiljno potakne na prihvaćanje vjere tako da ona bude zamjetljiva u njihovom svakodnevnom ponašanju. Da im to govori posve ozbiljno vidi se po tome što piše ‘zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista‘. Nekog važnijeg od Isusa nije im mogao staviti za ‘sidro’ svoga ponašanja i života. A na takve ozbiljne riječi opomene Pavla su potaknule glasine da kršćani Korinta ne žive složno nego su podijeljeni prema tome od koga su primili naviještaj radosne vijesti. Pavao vjernicima Korinta navodi i svjedoke tog njihovog pogrešno življenog kršćanstva: Klojini su mu rekli da se kršćani Korinta međusobno svađaju! Lako bi bilo kad bi se svađali samo kršćani Korinta, svađaju se kršćani svih vremena i svih prostora. Svađaju se i u istoj kući. Ali stvarno nije strašno posvađati se, strašno je nakon svađe se ne izmiriti! Naravno, svatko od nas ima opravdanje zašto da se ‘prvi’ ne počne miriti: jer je onaj ‘drugi’ prvi počeo!

Dobro je da Bog tako ‘ne računa’ u svojem postupanju prema nama ljudima: jer mi smo ljudi ‘prvi počeli’: prvi smo počeli ‘razlaz s Bogom’. Na prvim stranicama Biblije čitamo da ni ‘raj na zemlji’ nije bio ljudima dovoljan da si budu ‘dobri s Bogom’, a kamoli da budu Bogu zahvalni za svoje postojanje uopće. Premda je ‘čovjek prvi počeo’ svađu s Bogom, Bog prvi ide čovjeku u susret. Prorok Izaija čak piše da će se taj Božji dolazak među ljude zbiti u ‘Galileji poganskoj’, dakle ne u nekoj otmjenoj zemlji s dobrim i pobožnim ljudima, nego u zemlji koju čak ni stanovnici okolnih područja ne smatraju ‘nečim vrijednim’. Sjetimo se još jednom: Isus je za svoje učenike okupio ribare, posve neuke ljude onoga vremena, a nije okupio pismoznance, kojima i samo ime kaže da znaju Pismo, tj. znaju tekstove Svetoga pisma. S ‘pismoznancima’ se Isus čak poprilično sukobljavao jer su se oni i odviše držali ‘samoga teksta’ a nisu shvatili smisao i cilj toga teksta. A ‘ribari’ se s Isusom nisu sukobljavali niti nadmudrivali nego su ga s povjerenjem slušali i slijedili čak i onda kad im uopće nije bilo jasno što se to zbiva. Jednostavno su vjerovali da ‘slijediti Isusa’ ima smisla i onda kad to izgleda ‘gubitnički‘.

Sad pak smo se odjednom našli u našoj suvremenosti: zar i nama često i prečesto ne izgleda da ‘slijediti Krista’, živjeti po njegovim nadahnućima i pozivu, jest ‘gubitnički život’. Još kad nam se predbaci da smo ‘zatucani’ i iz ‘vremena davnih’ ne treba nam puno da posustanemo i da u kršćanske vrednote posumnjamo. Vrlo često se misli, a životom i pokazuje, da je kršćanska vjera za malu djecu – tamo do sakramenta krizme maksimalno – pa za žene i bake, jer moderni i odrasli ljudi – osobito muškarci – imaju pametnijeg posla i zanimljiviji život.

Pročitao sam ovih dana na internetskoj stranici ‘bitno. net‘ ovaj zgodan primjer: Neki je čovjek imao običaj svake nedjelje reći svojoj ženi: ‘Ti idi u crkvu pa moli i za sebe i za mene’. A prijateljima je znao reći: ‘Ja ne trebam ići u crkvu. Moja žena ide i moli za nas oboje‘. Jedne je noći taj čovjek usnuo san. Sa svojom ženom našao se pred rajskim vratima očekujući da se otvore. Vrata su se počela polako otvarati i on je začuo tajanstveni glas koji je govorio njegovoj ženi: ‘Ti možeš ući za vas oboje‘! Žena je ušla i vrata su se zatvorila. Od neugodna osjećaja i potresenosti čovjek se probudio. Njegova se žena iznenadila i začudila kada joj je sljedeće nedjelje, u vrijeme polaska u crkvu, muž rekao: ‘Danas idem i ja s tobom u crkvu‘.