Pod Božjom smo brigom

NOVA GODINA – BOGORODICA

(A-2014)

Valjda bi svatko od nas na početku jedne nove godine htio saznati što ga u toj godini čeka – misleći pritom da bismo se onda znali bolje nositi s događajima koji nas čekaju. No, svakome je od nas jasno da te ‘podatke’ ne možemo nikako saznati nego se možemo samo s većom ili manjom vjerojatnošću nečemu nadati. K tome je zanimljivo da se velika, zaista velika većina ljudi nada da će nova godina biti bolja od one koja je prošla jer je očito Bog u nas usadio taj životni optimizam koji nas nosi i podržava u trenutno živećim poteškoćama. Bog je beskrajno dobar pa se i njegov stvor trajno dobrome nada.

Na početku svake nove godine kao vjernici slušamo i Božju poruku koja također podržava naš životni optimizam. Poruka je stara tisućljećima, ali je ipak uvijek nova jer Bog nikad nije star, Bog je uvijek nov i aktualan. Kao kršćani se na početku svake nove godine učvršćujemo u vjeri da nas na našem životnom putovanju prati i Božji blagoslov, koji kao ljudi – a po Božjoj preporuci, trebamo jedni na druge zazivati. Čuli smo u 1. misnom čitanju kako Bog želi – od Mojsijevih vremena pa sve do današnjeg dana – da budemo svjesni da u životu nismo sami i da ne ‘ovisimo’ samo o svojim silama i samo o svojim mogućnostima. Pažljivijem uhu nije promaklo kako Bog upućuje Mojsija da ljudi trebaju ‘jedni na druge‘ zazivati Božji blagoslov – drugim riječima Bog hoće da je nama ljudima jednima do drugih stalo, da ne mislimo i ne molimo samo svatko za sebe. Nego: ja trebam moliti Božji blagoslov za drugoga, a taj drugi treba moliti Božji blagoslov za mene. Tako se vježbamo u altruizmu, u velikodušnosti jednih prema drugima.

Sveti apostol Pavao u svojoj Poslanici Galaćanima piše i o velikom Božjem altruizmu prema ljudima, a što se do krajnjih granica pokazalo kad je Bog ‘poslao svoga Sina’ da postane čovjekom za čovjeka: za ljude koji ga prihvate. Da se čovjek ‘lakše snađe’ u životu, da što bolje znade kako se treba ponašati prema Bogu i kako prema ljudima, Bog je ljudima dao Zakon – jednostavno rečeno: zapovijedi i zabrane koje su ljudima trebale biti od pomoći u svakodnevnom odabiru što trebaju činiti a što izbjegavati. A onda su ljudi taj Božji zakon zakomplicirali do te mjere da je trebalo poprilično znanja i napora za snalaženje i ravnanje po tom Zakonu. Često puta su onda mnogi ljudi i tražili opravdanje za to što ne žive po Božjem Zakonu jednostavno zato ‘što ga ne razumiju‘.

Apostol Pavao piše da je taj Božji Sin ljude oslobodio od podložnosti tom kompliciranom Zakonu tako da su ljudi postali ‘Božji posinci’. Apostol jednostavno nije našao bolje riječi kojom bi naznačio našu ljudsku blizinu s Bogom: posinjeni smo. Naime,  ljudsko nas iskustvo uči da su roditelji puno prijateljskiji prema svojoj djeci negoli prema tuđoj: pa roditelji puno puta na sebe preuzmu teret i krivnju svoje djece. Tako je i Bog po Isusu oslobodio ljude kompliciranog obdržavanja brojnih zapovijedi i zabrana i rekao im da postoje samo dvije zapovijedi: ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe! Tu nema ništa od kompliciranosti starog židovskog zakona… tu je sve jasno, jedino nije lako tako se ponašati, nije lako tako živjeti.

Ali i tu nam Bog daje vremena i mogućnosti da učimo. U evanđelju smo čuli da je i Marija, Isusova Majka, morala učiti prihvaćati razna događanja u svome životu. Gledala je oko sebe što se zbiva, slušala je što pripovijedaju drugi ljudi, konkretno pastiri, i o tome je ‘prebirala u svome srcu‘ – drugim riječima: o tome je razmišljala. Dakle, nije joj otprve bilo jasno sve što se zbiva i zašto se to zbiva… ali očito nije niti gubila povjerenje da živi pod Božjom brigom i onda kad se događaju njoj nejasni događaji. Naravno, Marija se trudila u taj Božji plan uvrstiti i svoje ponašanje, učiniti ono što je ona u tom Božjem planu trebala i mogla učiniti.

Važno je danas, na početku Nove godine, znati da niti bilo tko od nas ne živi svoj život, a da ne bi bio pod ‘Božjom brigom’, kao da Bog ne bi znao što nam se događa: čemu se nadamo i od čega strepimo. I svakome od nas Boga daje vremena da učimo, da učimo i onda ako smo ‘sve škole’ već završili, da učimo životnu mudrost oslonjeni na Boga – na Božje nadahnuće i na Božju silu. U mnogočemu su nam naši bližnji taj ‘Božji put’ nadahnuća i učenja, kao i mi njima, a tu su i obični a tako posebni nedjeljni susreti kad se u sv. misi Bog spušta tako blizu nama da nam postaje životni suputnik…, postaje ‘Bog s nama’ i u ljepotama i u teškoćama života.

Da bismo mogli učiti poput Marije, moramo i mi ta događanja oko nas ‘prebirati u svom srcu’, razmišljati o njima u svjetlu Božje riječi koju čujemo i u Božjoj jakosti koju u sebi osjećamo. Eto tako nam je Nova godina koju smo danas započeli jedna nova briga, uistinu jedna nova šansa da s Bogom i našim bližnjima kroz životne teškoće i radosti putujemo. Pritom i mi zazivajmo jedni na druge Božji blagoslov: ja na tebe i ti na mene.