Potrošiti život u dobru pravi je put u sretnu vječnost
5. KORIZMENA NEDJELJA
(B-2024)
Mi, ljudi, volimo da nam se lijepo govori o budućnosti i o danima koji stoje pred nama. Zato mnogi, barem krišom, pogledaju horoskop gdje se uglavnom kaže da će – uz neke manje poteškoće – ipak biti sve u redu. Da volimo slušati lijepe govore o budućnosti znaju i političari koji na osnovi svojih obećanja o lijepoj budućnosti dobivaju glasove birača. K tome se mogu pribrojiti i novovjeki propovjednici i iscjelitelji koji obećavaju i zdravlje i sreću i unutarnji duševni mir – i još puno toga drugoga – ukoliko se budemo služili određenim tehnikama disanja, hranjenja… Međutim, stvari u životu nisu baš tako jednostavne.
U današnjem evanđelju Isus se ne drži prokušanih reklamnih poruka o lijepom i ugodnom životu, Isus govori o životnom putu koji je daleko od slatkorječivih bajki. K Isusu su došli ljudi koji su mnogo o njemu čuli pa su ga onda htjeli i osobno vidjeti. I s kakvim im se riječima Isus prvo obraća? Isus kaže ovako: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.” Za naše je uši zamamno čuti o čovjekovoj proslavi.
Što su sve ljudi činili u povijesti, a čine i danas, da se proslave?! Kraljevi i političari su pokretali ratove i osvajanja, sportaši treniraju godinama… sve u cilju postizanja nekog uspjeha koji će ih proslaviti. Onda o njima pišu novine, od njih se traže izjave i autogrami… mladi drže postere tih slavnih ljudi na zidovima svojih soba…
A o kakvoj svojoj proslavi govori Isus? Čuli smo ga: govori o svojoj smrti, zapravo točno rečeno – govori o svojoj smrti i uskrsnuću. Isus kaže da će to biti njegova proslava pred ljudima i da će to biti proslava nebeskog Oca. Znao je Isus da apostoli od toga nisu ništa razumjeli, ništa osim smrti. Zato se je Isus sjetio prispodobe iz prirode kojom im je pokušao, makar samo malo, približiti taj svoj govor o smrti i uskrsnuću. I govori Isus prispodobu o pšeničnom zrnu koje mora umrijeti da bi donijelo novi plod, novi klas. To je stvarnost, to je zakon prirode koji je Bog postavio na ovoj zemlji – i to iskustveno razumijemo, premda i dalje ostaje tajanstvenim taj preobražaj pšeničnog zrna, i svega drugog sjemenja, koje mora umrijeti, koje mora ‘istrunuti’ da bi iz njega izrasla nova stabljika i novi plod!
I upravo to je vrlo važno čuti i shvatiti: pšenično zrno ne umire zato da nestane, zato da ga više nema – pšenično zrno umire zato da se rodi novi život, zato da ga opet bude i bude, i to da ga bude više nego prije. To je stvarna životna slika koja nam dobro približava tajnu ljudskoga života, ljudskoga postojanja: čovjek također mora trpjeti, mora podnositi razne nevolje i bolesti, mora čak i umrijeti – ali se sve to događa zato da taj čovjek zadobije vječnost, a ne zato da zauvijek nestane!
Upravo taj i takav životni put prošao je i Isus, nama u svemu jednak osim u grijehu. Ljudski govoreći Isus je bio upravo satrt, odbačen, ismijan, ponižen… umro je kao zločinac. Ljudi su mu okrenuli leđa, a ni učenici nisu bili uz njega. Jedan od učenika ga je izdao, jedan ga je zatajio, drugi su se razbježali – uz jednu časnu iznimku: apostola Ivana. No, tada je nastupilo ono odlučno, ono izuzetno u Isusovu životu: uskrsnuo je! Uskrsnuo je tako da više nikada ne osjeti bol, patnju, da više nikada ne umre! Tim uskrsnućem Isus je proslavljen pa zato mi, ne znajući kako bismo se bolje izrazili, kažemo da je Isus sada živ u svom proslavljenom tijelu.
Isus je nama u svemu jednak, osim u grijehu – pa onda smo i mi ljudi Isusu u svemu jednaki, osim u grijehu! Onda ćemo i mi proći kroz patnju i nevolje, već to sada prolazimo, proći ćemo i kroz smrt, mnogi su prije nas već i to prošli, ali ćemo onda proći i kroz slavu uskrsnuća. I tu Isus govori neobične riječi: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” O tome je Isus već više puta govorio kad je govorio o prihvaćanju križa u životu: o ustrajnosti do kraja, do smrti.
Isus nije majstor suvremene reklame koja nudi lagodan život na zemlji već Isus govori o zemaljskim zbiljnostima koje su ljudski put, neki puta i vrlo, vrlo težak, prema životu vječnosti. Današnje reklame, npr. govore o raznim lijekovima i kremama, pa i o operacijskim zahvatima koji umanjuju bore, skidaju celulit, daju više mladenački izgled…, ali, ali… Ali i ti i ja smo jednako stari makar manje starima izgledamo… Možda ćemo i u lijesu izgledati manje ‘mrtvi’, ali ćemo biti ipak mrtvi!
Da bi se živjelo i u vječnosti, ne pomažu ni kreme ni lijekovi ni ‘plastične’ operacije. Da bi se živjelo u vječnosti, potrebno je život na zemlji dobro upotrijebiti, na dobro potrošiti. Isus će to reći slikovito, za naše zapadnjačke uši nepodnošljivo: treba život ‘mrziti’, tj. ‘ne šparati’ se uvijek, ne maknuti se uvijek kad treba nešto napraviti: i na poslu, i na gruntu, i u župi, i u selu… Čovjek koji ne ulaže svoje snage i sposobnosti za napredak života ostaje sam, ne donosi rod, ne prenosi život. Život u njemu i s njime gasne i nestaje.
Često se susrećemo s ljudima koji jedni druge iskorištavaju i upotrebljavaju kako bi svoj život učinili lagodnijim, bezbrižnijim i zabavnijim. Mnogi će, pa čak i od nas kršćana, radije posegnuti za uslugama i žrtvama drugih dok će svoje snage i imanje čuvati za sebe. Pa, konačno, zato i naša župa izumire, i naša Domovina se prazni, jer je premalo onih koji žele svoje živote žrtvovati za nove živote, za rađanje novih ljudi, jer žele sačuvati… jedni ovo, drugi ono… i onda život nestaje! “Ako pšenično zrno ne umre ostaje samo…” Ako se roditelji ne žrtvuju za djecu, ostaju sami…
Isus nas poziva na drukčiji život, na drukčije shvaćanje života: da naš život bude življen, ‘potrošen’ za druge. Da nam te riječi prodru dalje od ušiju, da nam Isusova poruka prodre do dubine našega srca, prošetajmo po našim vrtovima i poljima… začeprkajmo po posijanim gredicama i redovima i uočimo: iz umirućih zrna i sjemenki rađa se novi život. Tako je sa sjemenkama, a tako je i s ljudima – kaže Isus.
