Povjerenje i upornost Bog nagrađuje

23. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2012)

Vrlo često nailazimo u novinama na vrišteće naslove: negativne ili pozitivne … da bi onda u samom članku saznali da ima malo razloga za tako bombastičan naslov. No, urednici novina su svjesni da ‘naslovi privlače i prodaju novine’ pa ustraju u svojim vrištećim naslovima. U današnjem evanđelju nailazimo na suštu suprotnost: zbilja se dogodilo nešto izvanredno – gluhi mucavac je progovorio, a Isus zabranjuje ljudima da to razglašuju. Čuli smo kako ljudi nisu poslušali Isusa nego su ‘to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: „Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti’.“

Nama zdravima, koji dobro čujemo i bez mucanja govorimo, teško si je predstaviti životnu situaciju ‘gluhog mucavca’ o kojem govori današnje evanđelje. Mi smo ljudi po prirodi takvi da vrijednost nečega pravo spoznamo tek onda kad to izgubimo. Kad čovjek oboli, tek onda shvati kako je lijepo bilo ‘biti zdrav’. Gluhi mucavac je posve sigurno u mnogo čemu bio prikraćen u svom životu, vrlo vjerojatno je manje poznavao i ljude i okolinu oko sebe… jer jednostavno nije mogao čuti što se zbiva, nije mogao niti upoznati ljude, svoje bližnje, jer mi ipak puno toga o sebi i drugima reknemo preko riječi koje govorimo. Naravno, nisu te sve riječi ni o nama samima ni o našim bližnjima uvijek i do kraja istinite: sebe valjda češće i bez razloga ‘pohvalimo’, a naše bližnje pak i bez razloga ‘pokudimo’. Ipak, riječi su nam velika pomoć u sporazumijevanju i prenošenju misli i osjećaja. Eto, u svemu tome je bio prikraćen ovaj ‘gluhi mucavac’.

Iz jednog detalja ovog događaja možemo zaključiti kako je taj bolesnik doista imao problema u svojem odnosu prema ljudima pa je vjerojatno najradije izbjegavao ljudsko društvo. To se može zaključiti po tome što su prijatelji tog bolesnika trebali ‘donijeti k Isusu’. Naime, nema zdravstvenog opravdanja da se nosi čovjeka koji ‘ne čuje i koji muca’. Po svemu sudeći noge su mu bile zdrave. Uz nedostatak sluha i mucavost, očito mu je već i duša bila bolesna! Ipak, u toj svoj svojoj nevolji ovaj je čovjek imao sreću: imao je dobre i ustrajne prijatelje koji su mu praktički na silu i protiv njegove volje pomogli!

Naravno, bez Isusove iscjeliteljske moći to ne bi išlo. A ni Isusova iscjeliteljska moć ne bi došla do izražaja da nije bilo vjere tih ljudi da Isus stvarno može pomoći. Ne samo onda nego i puno puta kasnije – i sada – važna je i presudna vjera i upornost! Ovih dana su se u Londonu održavale tzv. ‘paraolimpijske igre’ na kojima se natječu ljudi s većim ili manjim duševnim i tjelesnim teškoćama i bolestima. Svi oni pokazuju jednu veliku volju za životom i radom, nije ih njihova bolest utukla, pa uz normalnu radost onih koji su osvojili medalje, priznanje zaslužuju i svi koji nisu odustali od života, nisu pali u depresiju te sami sebe sažalijevali ‘što nisu zdravi kao drugi’. A, ima, stvarno ima, puno zdravih ljudi koji se stalno na nešto žale: da oni nemaju takve uvjete kao što imaju oni ‘neki drugi’. Pa im onda i inače ‘normalni život’ prođe u jadikovkama i predbacivanjima sebi i drugima. Tko se želi ‘žaliti na druge i sebe sažalijevati’ valjda će uvijek naći nekog tko je ‘bolje prošao’, nekog tko je bio sretniji u životu. Puno više radosti i zadovoljstva donosi obrnuti stav čovjeka: tolikim sposobnostima sam obdaren kojima neki drugi nisu. Pa, konačno i sam Isus je rekao da je netko dobio pet talenata, netko tri, a netko samo jedan. Bez nagrade, a s kaznom prošao je samo onaj ‘zli i lijeni’ koji je svoje zakopao i život jednostavno potratio!

Suživot s Isusom nas osposobljava za život s drugima. Trenuci u kojima smo s Isusom nasamo čine nas sposobnima za život u zajednici. Onaj tko s Isusom živi doista čuje druge. Čuje ono bitno u njihovim riječima, čuje i ono što ne govore, a u srcu nose. Jer, Isus je bio takav, on je sve to čuo. Ipak, događalo se i događa se da kršćani, unatoč Isusovoj blizini, bivaju zarobljeni različitim predrasudama. Primjer koji seže u vremena rane Crkve donosi nam odlomak iz Poslanice sv. Jakova. Pristranost! S jedne strane tako duboko ljudska, a s druge strane toliko pogrešna i za dobar suživot pogubna. Možda nam čudno zvuče riječi koje je zapisao apostol Jakov, ali te su riječi dio Svetoga pisma, u današnjoj Poslanici: „Nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube?“ Što se tiče ‘prvih i posljednjih mjesta’ valja uvijek imati na umu da je Isus rekao: „Ima prvih koji će biti posljednji, ima i posljednjih koji će biti prvi.“ Misli se, naravno, na ‘prve’ i ‘posljednje’ u ovom svijetu i u svijetu vječnosti. To onda znači da neće svi ovdje ‘prvi’ u vječnosti biti ‘posljednji’ niti će svi na ovom svijetu ‘posljednji’ u vječnosti biti ‘prvi’. Važno će biti kako smo svoje prvo ili posljednje mjesto na ovom svijetu koristili. Zato je za čovjeka istinski privilegij u molitvi, sakramentima i nedjeljnoj sv. misi tražiti i pronalaziti istinski stil života koji će imati sretan nastavak u vječnosti neba. Zato za istinskog vjernika nedjeljna sv. misa, sakramenti i molitva nisu opterećenje koje se treba zaobići nego potreba bez koje se ne može živjeti i u nebo stići.