Pozvani smo donositi dobre plodove života

3. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2022)

Pune dvije godine brojni mediji – radio, televizija, novine i Internet – bili su puni vijesti o zaraženima, oboljelima i umrlima od najpoznatijeg virusa našega vremena. Posljednja tri tjedna te su vijesti stavljene po strani i stižu pred nas nove vijesti: o ratu u Ukrajini. I za jedno i za drugo – i za zarazu virusom i za rat – postavlja se isto pitanje: tko je kriv? I bez provođenja stručne ankete među ljudima možemo zaključiti da bi ogovori bili različiti: svatko bi isticao svoga krivca. I svatko bi iznosio svoje više ili manje uvjerljive razloge za svoje mišljenje i za svoje tvrdnje.

Nešto sličnoga opisano je i u današnjem evanđelju. K Isusu su došli ljudi s vijesti o stradanju pobožnih Židova, koje je Pilat dao ubiti dok su u Hramu prinosili žrtvene životinje. Nema ništa o pojedinostima toga događaja nego je ljude mučilo pitanje: tko je kriv što su oni tako stradali? Opet nam se valja sjetiti da su pobožni Židovi vjerovali da su nevolje i bolesti koje ljude snalaze ustvari Božja kazna za grijehe. Pa ako je netko smrtno stradao, za njih je to očito posljedica velikoga grijeha.

U svom odgovoru Isus ne podržava takvo uvjerenje nego poziva ljude da im tuđa nesreća bude poticaj na obraćenje. Jednostavno neka razmisle: da su oni u toj nesreći stradali, gdje bi im duša bila? Mala je ili nikakva korist od razglabanja tko je kriv za neku nevolju ili nesreću – jer što se zbilo, zbilo se, i ne može se mijenjati. Važnije je pitanje u kakvom je stanju onaj kome se ta nevolja ili nesreća dogodila!

I da podupre svoj odgovor Isus iznosi prispodobu o smokvi koja ne donosi rod. Dobrotom vinogradara i neplodna smoka može neko vrijeme rasti. Čak će se vinogradar dodatno potruditi oko njezina rasta: okopat će je i pognojiti. Pa ako ni nakon tako pojačane brige ne donese ploda, onda će biti posjećena. Nije nam valjda odviše teško tu smokvu zamijeniti čovjekom – čovjekom koji mora činiti dobra djela da bi opravdao svoj život, svoje postojanje. I kao što vinogradar daje smokvi dodatno vrijeme, i dodatnu brigu, tako i Bog daje čovjeku dodatno vrijeme, dodatnu brigu da svoj život živi tako da čini dobra djela. Najjednostavnije rečeno: da u svijetu, u maloj okolini u kojoj neki čovjek živi, bude ljepše i bolje negoli kad toga čovjeka ne bi bilo.

Znamo da i mi ljudi dajemo šansu, nove prilike, svojim bližnjima koji zastrane u životu da se poprave, da se promijene na bolje. I razne kazne u društvu – novčane i zatvorske – ustvari su pokušaj utjecaja na ljude da promijene svoje loše ponašanje. I doista na mnoge ljude te kazne poticajno i pozitivno djeluju: promijene se na bolje. Ima i onih koji i nakon kazni ništa ne mijenjaju u svom životu.

Najbolji, najpozitivniji u davanju novih šansi i prilika je sam Bog. Bog do konca čovjekova života na zemlji daje nove prilike za promjenu na bolje. Bog je čak toliko dobar prema ljudima da im oprosti i kad se ne promijene na bolje nego se samo pokaju za grijehe. Onaj jedan obraćeni razbojnik na križu zorni je primjer takvog dobrog Boga. On se obratio samo toliko da se je pokajao za svoje zločine. Nije mogao više ništa dobroga učiniti jer je uskoro umro. Pokajanje je bilo dovoljno da čuje najljepše riječi koje je Isus izrekao za jednoga čovjeka: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“

Težak ali uspješan put do raja imao je i starozavjetni velikan Mojsije. Danas smo ga susreli u neobičnoj životnoj situaciji: dok je obavljao svoj posao – pasao je ovce svoga tasta – doživio je znakoviti susret s Bogom. U tom susretu dobio je i životni zadatak: izvesti židovski narod iz egipatskog ropstva. I kako god je bio neobičan način susreta s Bogom – u gorućem grmu – jednako je bio neobičan zadatak koji je dobio. Morao se vratiti faraonu, od kojega je pobjegao da spasi goli život, i od njega zatražiti slobodu jednog cijelog naroda. Dugo i predugo trajalo je ropstvo toga naroda i zato je trebalo znati u čije ime se traži ta sloboda. To mora biti netko velik i važan da se uopće to usudi tražiti i da taj zadatak uspije. I saznao je Mojsije u čije ime će to učiniti – u ime Jahve. A ime Jahve jednostavno znači ‘Onaj koji jest’. U Bibliji piše da cijeli svijet ima svoj početak: stvoren je. Biljke i životinje su stvorene: rastu i umiru. Bog je posve drukčiji: nije stvoren, ne raste niti ne umire. Bog jednostavno jest!

Ljudi brojnih generacija sve više spoznaju veličanstvenost svijeta u kojem žive i mnogi u toj veličajnosti zadivljeni prepoznaju neizmjernoga Boga. Bogočovjek Isus je toga Boga predstavio još kao Oca nebeskoga koji ljubi ljude, svoja najdraža stvorenja. Toliko ih ljubi da je u Isusu postao jednim od njih. Toliko ih ljubi da im daruje vječni život. I kad ljudi Boga prihvate, taj vječni život je neizmjerno sretan: život u raju; ako pak ne prihvate Boga svejedno žive vječni život koji je tako ružan i odbojan da je to jednostavno rečeno život u paklu.

I na kraju nam je posluhnuti apostola Pavla koji u svojoj Poslanici piše da se je sve to u Starom zavjetu događalo nama za primjer. Zato da mi u svojim životnim prilikama i neprilikama prepoznamo: Božju ponudu, Božju pomoć, i Božju nagradu. Mi smo ta smokva iz Isusove prispodobe, mi smo ti koji moramo u svom životu donositi plodove. Bog je strpljiv, daje nam nove i nove šanse, nove i nove prilike. Na nama je da ih upotrijebimo i najprije za boljitak svijeta uložimo – kako bi i mi, nakon ovog svijeta, s Isusom u raju bili.