Pozvani smo na ljubav kakvom smo ljubljeni

6. USKRSNA NEDJELJA

(B-2018)

Prošle nedjelje Isus je sebe predstavio slikom trsa na kojem mi kršćani rastemo kao njegove loze koje donose obilat rod. Da bi trs rodio potrebna je briga vinogradara koji ga reže i veže. Tada nam je Isus uputio poziv da ostanemo s njim povezani kako bismo doista mogli dobar rod roditi.

Danas nam Isus govori da se to sve odvija u ljubavi. Tako Isus najprije kaže da njega ljubi Otac i da on jednakom ljubavlju ljubi ljude. Ipak, kaže dalje Isus, postoji jedan uvjet da ljudi ostanu u Isusovoj ljubavi: moraju čuvati njegove zapovijedi. A čuvati Isusove zapovijedi ne znači ‘zapisati si ih‘ ili možda i ‘napamet naučiti‘ nego to znači ‘živjeti po njima‘!

I onda Isus kaže kako svim svojim učenicima daje ovu zapovijed: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ To je poprilično neobična zapovijed jer mi mislimo da se ne može ljubiti na zapovijed. Valjda svi stariji znamo stih one pjesme: „Ljubav ne trži niti ne kupuje; tko ljubiti ne zna nek’ se ne hapljuje.“ Tko je sad tu u pravu: Isusove ili naše ljudske riječi? Posve je sigurno da Isus našu ljubav ne želi ni kupiti ni prodati. On nam jedino daje primjer svoje ljubavi. A tom ljubavlju Isus nas odmah u startu ljubi i onda nas poziva da i mi ljubavlju uzvratimo. Pritom svaki čovjek može sam sebe, svojom voljom, slobodno iz te Isusove ljubavi isključiti. Kad to mi ljudi ne bismo mogli, onda ne bismo bili slobodna stvorenja. Onda ne bismo imali slobodu izbora i slobodu osobnog opredjeljenja. A Bog nas je stvorio slobodnim ljudima, slobodnim bićima.

Dakle nam Isus govori da nam uzor ljubavi treba biti njegova ljubav, ljubav koja ne odustaje, ljubav koja ide do kraja. Čak kad je i na križu u teškim mukama umirao Isus nije mogao odustati od ljubavi prema ljudima. Zato je molio nebeskog Oca, i u tom strašnom trenutku za njega samoga: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh.“ Nije Isus tražio osvetu i kaznu za svoje neprijatelje. Nije Isus molio ni blagu ni tešku kaznu, nego je molio nebeskog Oca oproštenje za one koji su tražili njegovu smrt i za one koji su ga razapeli.

A da su se mnogi bojali osvete uskrslog Isusa svjedoče nam pitanja mnogih Jeruzalemaca, pitanja upućena apostolima kad su čuli da je Isus živ: „Što nam je činiti, braćo?“ Što nam je činiti da se spasimo od osvete? Jer je ljudski odgovor na zlo: ‘uzvratiti istom mjerom‘! Apostoli, koji su već bili obuzeti duhom Isusa Krista, Duhom Svetim, dali su drukčiji naputak od čisto ljudskog ponašanja. Apostoli su im rekli jednostavno drukčije rješenje: ‘pokajte se i povjerujte u Isusa‘. Onda se u toj vjeri dajte krstiti da vam se oproste grijesi. Ne osveta, nego oproštenje! I stvarno je tu pogodnost oproštenja ubrzo iskoristilo oko tri tisuće ljudi. Znamo: zbilo se to na nedjelju silaska Duha Svetoga, 50-ti dan nakon Isusova uskrsnuća – kako ćemo to čuti i proslaviti slijedeće nedjelje.

Kako je tu Božju ljubav iskoristio jedan poganski časnik imenom Kornelije čuli smo danas 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih. Pokajao se je za svoje grijehe pa se je u vjeri u uskrslog Isusa dao pokrstiti: i on sam i svi iz njegova doma. Tom činu pokrštenja pomoglo je, čuli smo, novo čudo silaska Duha Svetoga u Kornelijevom domu. I sav Kornelijev dom je odmah na tu prethodnu Božju ljubav uzvratio svojom ljubavlju prema ljudima: iskazali su gostoprimstvo apostolima.

Tako su Kornelijevi ukućani odmah po krštenju ispunili poziv apostola Ivana, kako smo to čuli u današnjem 2. misnom čitanju iz njegove Prve poslanice: „Ljubljeni! Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga.“ Pritom apostol Ivan kaže da je Bog najprije pokazao ljubav prema ljudima, i to toliku ljubav da je i sam Bog postao još i čovjekom. To se zbilo po Isusu u kojemu su Bog i čovjek trajno povezani u jednoj osobi. Ta povezanost je počela onda kad je Isus začet pod srcem Majke Marije i neće biti prekinuta nikada: traje svu vječnost.

Dar ljubavi je najveći Božji dar ljudima. Bog daje taj dar svakom čovjeku. I svaki čovjek može taj dar ljubavi primiti i onda u svom životu donijeti roda. Mi ljudi ne možemo činiti čudesa, ali ljubiti možemo. Tako da svoje sposobnosti upotrijebimo za poboljšanje ovoga svijeta: jedan od načina je da činimo dobro, a jedan od težih načina svakako je i da na zlo ne uzvraćamo novim zlom.

Isus nas uči da njegova najveća djela nisu bila njegova čudesa, premda su ljudi njima bili najviše zadivljeni. Isus je rekao da je najveća ljubav dati život za svoje prijatelje. I on je to učinio: najprije je dao svoj život tako da je za ljude potrošio tri godine svoga zemaljskog života kad ih je poučavao riječima i primjerom što činiti, kako živjeti… a onda je to sve zapečatio svojom smrću za ljude: da im dokaže krajnju ljubav koja ni u najvećoj muci ne odustaje. Tako je i svatko od nas današnjih Isusovih učenika pozvan da živi ljubav prema bližnjima: tako da za njih troši svoje sposobnosti sve godine svoga života na zemlji. Velika većina ljudi ne mora umrijeti da bi pokazala ljubav prema bližnjima, ali svi mogu tu ljubav svakodnevno u većoj ili manjoj mjeri živjeti. Čak je veća potreba za ljubavlju onda ako je životna situacija lošija, ako su teže životne prilike.

Nedavno smo započeli mjesec svibanj, mjesec u kojem se posebno časti Marija, Isusova i naša Majka. I ona je baš tako, iz dana u dan, trošila svoje sposobnosti kojima ju je Bog obdario: najprije tako da Isusa ‘podigne na noge‘, a poslije Isusova uskrsnuća i uzašašća tako da okuplja kršćane oko Isusa uskrsloga. Ona to i danas čini: ne samo u svetištima, njoj u čast podignutima, nego i u svim crkvama i kapelama, pa i u svim kućama i obiteljima gdje se dnevno moli. Imate  pravo biti sretni svi vi u čijim se obiteljima dnevno moli.