Prema bližnjemu ne možeš biti predobar
25. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2013)
Mladi i još mlađi naraštaji našega vremena poprilično se čude kad im se rekne da još ne tako davno nije bilo ni mobitela ni interneta, jer – ‘kako smo bez toga mogli živjeti‘, čude se oni. I što idemo dalje u prošlost saznajemo da su generacije i generacije ljudi živjele bez toliko toga što se danas smatra najobičnijom potrebom. Pritom je zanimljivo i pomalo neobično da starije generacije vele kako je ipak ‘nekada bilo bolje‘. Kako to da je bilo bolje, a toliko toga nije bilo?! Jedan od razloga sigurno je taj što su ti sada ‘stariji ljudi’ onda bili ‘mlađi’ pa im je onda već zbog toga bilo bolje, drugi razlog pak je taj da sreću doista ne donose stvari i uređaji. Sreću donose ljudi, a stvari i uređaji pritom mogu biti od pomoći, a mogu biti i od nevolje ako previše zaokupiraju ljude. Ako je čovjek u velikoj i lijepo uređenoj kući sam, sigurno nije sretan. Istina je: može se biti i među ljudima, pa opet ‘biti sam‘… ako ti ljudi nisu povezani ljubavlju. Nemali broj ljudi si onda nabavi ‘mačke i peseke‘ da ne budu sami, nabave si ih jer su jednostavno zaboravili Božje riječi, zapravo Božju konstataciju, zapisanu na samom početku Biblije kako ‘nije dobro da čovjek bude sam‘, ali i nastavak Božje poruke da mu sve životinje nisu pravo, odgovarajuće društvo. A Bog najbolje zna kakvog je čovjeka stvorio.
No, čovjek čovjeku može biti i muka, a ne samo radost. I to je zabilježeno na samim počecima Biblije u primjeru Kajina i Abela. Kad čovjek ‘ne čini pravo’, onda mu je drugi čovjek smetnja ili konkurent. Ili prilika da ga se ‘iskoristi’. Upravo o tome iskorištavanju piše starozavjetni prorok Amos. Napisao je on i svojim suvremenicima i svim kasnijim generacijama ljudi da je Bogu osobito mrsko kad se iskorištavaju siromasi. Pritom prorok Amos posebno prekorava one ljude koji se drže raznih vjerskih običaja – da ne ‘oskvrnu mlađak ili subotu‘, a to znači ondašnje blagdane: tjedne i mjesečne – ali ne paze da poštuju čovjeka: da ga ne varaju niti mu kradu, i da mu pomažu u njegovim potrebama. Prorok Amos poziva i svoje suvremenike i nas današnje kršćane da i svoje sposobnosti i svoja materijalna dobra upotrijebimo za dobro bližnjih i onda će nam biti blagoslovljena, i onda će to biti i nama i njima na korist!
A svaki čovjek, pa čak i onaj materijalno siromašan, ima toliko toga. Ako ništa drugo, ima vlastitu tjelesnu snagu, ima neke sposobnosti i ima vrijeme. Uz to mnogi posjeduju i mnoštvo drugih duhovnih i materijalnih dobara. Ipak, to sve što čovjek ima – jednostavno sav život – dano mu je samo na upravljanje i to na ograničeni rok trajanja. Kako čovjek stari sve više toga mu biva na neki način oduzimano: slabijeg je zdravlja, slabije vidi i čuje, slabije je tjelesne snage… da bi na kraju ostao i bez života. Ipak, mi kršćani vjerujemo da bez života ne ostajemo nego ga mijenjamo i pri tom mijenjanju trebat ćemo položiti račun kako smo ovaj život živjeli, sa svim sposobnostima kojima smo bili obdareni, sa svim bližnjima s kojima smo živjeli i sa svim danima, mjesecima i godinama koji su nam bili na raspolaganju. To je valjda i jedan od jakih razloga zašto ljudi odbijaju i postojanje Boga i postojanje vječnog života.
Upravo o tome priča Isusova prispodoba u današnjem evanđelju. Gospodar poziva na red upravitelja za kojega je čuo da ‘rasipa imanje‘. Iz onoga što čini upravitelj lako je zaključiti da je i on bio svjestan da nije dobro upravljao. I u ovo naše vrijeme čujemo i čitamo o ‘stečaju’ pojedinog poduzeća jer se njime nije dobro upravljalo.
U Isusovoj prispodobi je zanimljivo postupanje upravitelja kad je saznao što mu se sprema: da će biti otpušten iz službe. Što on čini? Ne počinje štedjeti nego još više rasipa! No, to rasipanje ovaj puta ide u korist ‘gospodarevih dužnika‘: upravitelj im oprašta znatan dio duga. A to što oprašta, taj dug, to uopće nije njegovo – dugovanje pripada njegovom gospodaru! Namjera je vrlo očita: kad bude maknut sa službe ti ljudi kojima je otpisao dio dugovanja, zahvalit će mu tako da sada oni njemu pomognu, da mu ‘uzvrate‘.
I sad se događa nešto posve neočekivano. Gospodar ne kori upravitelja što mu je napravio novu štetu jer je dužnicima otpisao dug, nego ga gospodar hvali zbog njegove snalažljivosti. Takvih gospodara među ljudima valjda i nema. Pa Isus je i rekao da nam ovom prispodobom želi objasniti kako Bog postupa prema ljudima. Gospodar iz prispodobe se ne srdi što upravitelj nastavlja ‘rasipati imanje‘ jer sada upravitelj to čini u korist ljudima: otpušta im dugove. A Bog želi ljudima sve dati, sve darovati. Pa kad Božje darove rasipamo za druge, činimo upravo ono što i Bog ljudima čini. Tu se sada valja sjetiti one rečenice iz Očenaša kojom se mi obraćamo Bogu, pravom gospodaru svega što postoji: ‘i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim‘. Najjednostavnije rečeno: Bog će nama mnogo toga oprostiti, sve će nam oprostiti iz našega života, sve ono kad nismo dobro upotrijebili svoje sposobnosti za naše bližnje, kad smo uludo potrošili svoje dane, mjesece i godine, Bog će nam sve to oprostiti ako i mi oprostimo našim bližnjima sve ono što su oni nama pogrešnoga učinili!
Tako nekako se može razumljivo prereći Isusova rečenica iz današnjeg evanđelja: „Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva.“ Naime, sve ovo ‘naše što imamo‘ jednom će i onako nestati, bit će nam oduzeto. Pitanje je jesmo li ga promijenili u ‘mjenjačnici‘ u kojoj se zemaljska dobra mogu promijeniti u valutu koja vrijedi i u nebu. Ta je valuta djelotvorna ljubav. Ne prodaje se ni u jednoj banci, a svakodnevno je možemo upotrebljavati.
