Premda ‘zemljani’ u nebo nam je stići
10. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2018)
U današnjem 1. misnom čitanju čuli smo o prvoj i pravoj drami između Boga i čovjeka. Čuli smo kad su to počeli nesporazumi i problemi čovjeka s Bogom: praktički odmah, od samih početaka. Čovjek se skriva pred Bogom. Točnije rečeno: čovjek bi se htio skriti pred Bogom. Skriva se ‘jer je gol‘, srami se pred Bogom svoje golotinje. Otkrio je svoju golotinju kad je prekršio Božju zapovijed: kad je poželio sam odlučivati ‘što je dobro, a što je zlo‘. I ne bi u tome bilo ništa lošega kad bi to čovjek mogao ispravno raditi. Ali se već od samih početaka pokazuje da je čovjek ‘sebičan‘: svoju ‘odgovornost‘ za učinjeno lako prebacuje na drugoga. Tako da svoje loše postupke opravdava lošim postupcima drugih. Čuli smo kako je čovjek svoju odgovornost prebacio na svoju ženu. I uvijek je tako među nama ljudima: zasluge pripisujemo sebi, a krivice pripisujemo drugima. Čovjek ide još i malo dalje pa odgovornost djelomično prebacuje i na samoga Boga: ‘žena koju mu je Bog dao, nagovorila ga je na taj čin‘. Dakle je i Bog malo odgovoran: jer da mu nije dao ženu, on ne bi imao koga posluhnuti i ne bi to učinio.
No i žena je iste naravi i istog dostojanstva pa i ona svoju odgovornost prebacuje na drugoga: na đavla. Vidi se da su čovjek i žena u svoj svojoj različitosti u nečemu isti: kriv je onaj drugi. Zanimljivo je zamijetiti da glavnog krivca – đavla – Bog ništa ne ispituje. Kod đavla je sve jasno: on je i Božji i čovjekov neprijatelj od samih početaka. I tu nema nikakvog mogućeg razgovora. Đavao je nepopravljiv i nije pošteđen zbog onoga što je čovjeku učinio: kazna je vječna. Đavao je tako velik u svojoj oholosti da se jednostavno ne može ‘prignuti‘, ne može priznati svoju krivicu i pokajati se. Ne može i ne želi.
U odnosu na čovjeka đavao je moćan i lukav. On čovjeka ne nagovara na direktnu pobunu protiv Boga, svoga Stvoritelja, nego djeluje onako postrani: čak se pravi čovjeku većim prijateljem od Boga. Onda je šaptao čovjeku da mu je Bog jalan, da mu je zavidan na njegovoj veličini i mudrosti i neka si zato sam pribavi tu mudrost. Baš tako i danas, i kroz cijelu ljudsku povijest, đavao zavodi ljude idejom da su ljudi tako veliki u svojoj pameti i moći da im Bog više i ne treba nego im čak i smeta. Ako Bog i postoji, a što baš i nije tako sigurno, a ono im istinski ne treba, tako bi se mogli ukratko izreći đavlovi naputci ljudima svih vremena o njihovom odnosu prema Bogu.
Zato nam je valjda bilo malčice nelagodno u evanđelju slušati optužbe Isusovih suvremenika i sunarodnjaka da sva ta čudesa koja čini Isus zapravo čini uz pomoć đavla. Malčice nam je moglo biti nelagodno jer smo mi kao kršćani tijekom svog života Isusa upoznali kao drukčijeg. Nipošto ne kao suradnika đavla. Jer Isus je govorio i činio samo dobro, a đavao tako ne djeluje. On samo laže i vara. Često to čini lijepim riječima i slatkim slikama, ali on uistinu samo laže i vara. Laže i vara.
A Isus? Isus se za čovjeka žrtvuje. Žrtvuje se do krajnjih granica: do žrtve života. Vratimo se opet 1. misnom čitanju iz Knjige Postanka gdje smo čuli o Božjoj brigi za čovjeka: Bog traži čovjeka! Čovjeka koji se htio sakriti pred Bogom. Mi bi sad možda rekli: ‘Kakav je naivac bio Adam. Kako je uopće mogao ozbiljno misliti da se pred Bogom može skriti‘? A, opet, ima Adam i veliku olakotnu okolnost: prvi je čovjek i još dovoljno ne pozna svoga Stvoritelja. Još nije imao prilike dobro ga upoznati. To je nešto slično kao kad djeca i mladi žele toliko toga mijenjati – cijeli svijet – a još i ne znaju kako se živi, još ne znaju kako taj svijet funkcionira.
No, taj ‘adam‘ koji se pred Bogom skriva nije samo onaj prvi i pravi Adam, to je zapravo svaki čovjek. Ovaj biblijski Adam nije neki konkretan čovjek, niti je to njegovo vlastito ime – jer Adam zapravo znači ‘zemljan‘, ‘čovjek od zemlje‘. Tako su biblijski ‘Adami‘ zapravo svi ljudi. I ‘grmlje‘ iza kojega se Adam skriva dok ga Bog traži zapravo predstavlja sve ovo stvoreno iza čega se ljudi skrivaju pred Bogom. Skrivaju se tako da se ne obaziru na Božje pozive, da se ne obaziru na Božje zapovijedi, nego nastoje svijet i svoj život urediti po svome. Čak i to ne bi bilo tako loše kad bi to znali dobro napraviti: dobro za sebe i dobro za svoje bližnje. Ali ljudsko iskustvo, kako onih dalekih naraštaja iz davne povijesti, tako i naših suvremenika iz sadašnjosti, često i prečesto pokazuje da u tom uređivanju, i svoga života i svijeta oko sebe, ljudi često i prečesto promaše u vrednotama. Same teorije ‘kako živjeti‘ još im donekle i uspijevaju, ali praksa života, ali život čak i po tim, ljudski prilagođenim teorijama, im ne uspijeva. Mnogi postaju privilegirani, a mnogi prikraćeni.
U daljnjem razvoju događaja Isus poziva ove ljude, koji mu predbacuju i optužuju ga da čudesa čini u suradnji s đavlom, poziva ih da još jednom dobro razmisle: što to zapravo oni govore, o čemu to pričaju. Isusova čudesa svake vrste pokazuju njegovu božansku moć u korist ljudi. I tako Isus ‘kvari posao’ đavlu koji želi ljude uvjeriti da bi im bez Boga bilo bolje. Budući da đavao nikad ne radi ljudima u korist, onda ni Isus ne bi radio ljudima u korist kad bi djelovao u suradnji s đavlom. To bi značilo da đavao radi sam protiv sebe.
I onda im Isus iznosi dva primjera nesloge koji dovode do neuspjeha i do kraha: ‘nesložno kraljevstvo‘ i ‘nesložna kuća‘. A Isusovo djelovanje ljudima donosi poboljšanje, donosi im više sloge i istinski spas. Bog to čini za ljude po Isusu, čini i onda kad se mora do kraja za njih zauzeti: do žrtve života. a onda je Isusovo uskrsnuće pokazalo da ta žrtva života nije bila nesretni slučaj, niti ‘splet nesretnih okolnosti‘, nego prava žrtva iz ljubavi koja je po uskrsnuću donijela i vječni život.
I mi smo na putu prema tom vječnom životu kada i u svojem prolaznom životu slijedimo Isusove primjere: riječi i djela. Da to često puta nije lako, to je sasvim točno… ali da je to uvijek vrijedno, to pak je isto tako sasvim točno. Pa budimo Isusovi: sada tu u prolaznom životu da bismo onda bili s njim i u vječnom životu.
